Manjinskoj Vladi većinske stranke daju se osrednji izgledi zbog toga što se uhvatila u zamku vlastitih materijalnih obećanja za koje nema resursa. Sve što je obećao Sanader mogao je jednako hipotetički obećati i Račan. U startnom idealizmu ova Vlada koja je otpočela svoj debi radom u pučkim kuhinjama i sirotištima podsjeća na prve dane Račanove vlade, kada su mnogi ministri dolazili na posao u svojim pohabanim automobilima.

Međutim, Sanader je i nakon izbora zadržao promotivni entuzijazam, srčano se upustivši u ono od čega je Račan a priori dignuo ruke - plesanje na žici saborskog povjerenja. Time zaslužuje načelnu potporu, jer bi svako ponavljanje izbora kočilo konsenzualni politički cilj Hrvatske - ulazak u EU 2007. Sanaderova Vlada prolazi ili pada na europskoj politici. Antihadezeovci vjeruju da će HDZ pokazati svoje pravo lice već kad u siječnju stignu novi zahtjevi Haaškog suda ili nakon proljetnog mišljenja Europske komisije o podobnosti Hrvatske za otpočinjanje završnih pregovora s EU-om. I među hadezeovim hijerarsima vlada skepticizam u pogledu sporijeg mijenjanja mentaliteta HDZ-a u bazi što bi moglo kočiti brži razvoj. Hadezeovci još uvijek imaju podosta mana, ali u njih ne spada vjernost vlastitom vodstvu, što su pokazali izbori.

Hadezeovo biračko tijelo odbacilo je sve varijante renegatstva. Prema tome, glavni politički cilj - povratak na vlast neće se osujećivati radi strasti za beskrajnim hrvatovanjem što se ranije često opravdavalo ratnim motivima. Zato se i novi odnos prema srpskim prognanicima više i ne interpretira u gubitničkim nego u europskim kategorijama - kao temeljni uvjet za primanje u članstvo EU-a, a ne kao koncesija Srbima.

Najveći neprijatelj HDZ-a bit će njegov doskorašnji adut - politizacija - ali kako je izbjeći u partiokratskoj strukturi vlasti? HDZ koji je u prethodnim mandatima uživao u vlastitoj političkoj superiornosti i parlamentarnoj homogenosti, sada poziva na poštovanje autonomne volje svakog parlamentarca. Zbog žonglerskog odnosa snaga u parlamentu osuđen je na demokraciju. Možda je to povijesna ironija i pokora ali je bez sumnje i blagodat za unapređivanje političke kulture.

Ulazak u EU koristit će se kao zaklon za prihvaćanje mnogih nezgodnih odluka i za dobivanje opozicijske suglasnosti. Budući da HSP nije bio zadovoljan svojim mjestom u ponuđenoj zajedničkosti (Hrvatski sabor), a Sanader si nije mogao dopustiti heiderizacijski identitet svoje Vlade već na samom njezinu početku, Đapić je odlučio oponirati neovisno o kontekstu zajedništva.

Hoće li Sanader biti takav medijski laik poput Račana koji je privukao medije, a odgurnuo opinion makere te ga spasiti na koncu nisu mogli ni magovi političkog marketinga? Račan je više vjerovao u politiku medija nego medij politike, u izvještače nego u komentatore, iako dvorski reporteri nisu mogli učiniti više od širenja spleena račanizma bez obzira koliko se trudio da prema radnicima, umirovljenicima i trudnicama bude prepoznat po tačerizmu.

Realinteresno gledano, nema razloga da Sanader ne odguli mandat do kraja jer želi (čuvati) vlast, ali će ipak "valpovačka" stvarnost odlučiti je li s hadezeovskom prevagom uistinu pristigla nada u promjene ili samo promjena nade?