Zapravo je isforsirani zakon po kojem trgovine u Hrvatskoj imaju svetkom držati zatvorena vrata, čedo ogromne hipokrizije. Gotovo svih koji su u njegovom donošenju sudjelovali. Prvo Crkve koja je inicijativu pokrenula. Željeni je cilj postigla, a upozorenja o mogućim otpuštanjima pokušava minorizirati i pledira na dobru volju poslodavaca. Inzistirala je na zakonu, ignorirajući moguće posljedice a sada pere ruke od svake odgovornosti. Nadbiskup Bozanić u svojoj božićnoj propovijedi majke koje moraju i nedjeljom raditi ističe kao prvi, pa valjda i najveći, primjer socijalne nevolje. Tek potom mu dolaze očevi bez posla. Takva retorika izraz je određenog autizma i pokazuje zbrku prioriteta. Od onih koji rade nedjeljom, mnogo su veći problem majke koje uzalud traže posao ili žene izložene različitim oblicima ugnjetavanja i nasilja.

Ali što u čipku odjenuti i grimizom ogrnuti znaju o socijalnom očaju. Držanje Crkve u ovoj stvari sasvim je na tragu njenog dosadašnjeg ponašanja prema problemima radništva. Hrvatske je radnike Tuđmanova vlast opljačkala, obespravila i pauperizirala, a Crkva ni riječ da bi rekla. Prva njena, navodno, proradnička inicijativa bio je zahtjev da se nedjeljom ne trguje. Bozanićevi advokati tumače da je Crkva na taj način vratila dostojanstvo hrvatskim radnicima. Zaista, ako je kome u Hrvatskoj potrebno vratiti dostojanstvo, onda su to oni koji žive od svoga rada. Ali Crkva ni sada ne govori o njihovom ukupnom položaju, nego samo o jednom segmentu, koji nikako nije najveći problem hrvatskog radništva.

Na isti se farizejski način ponaša i vlast, koja je ponovo pojurila da se pošlihta po želji Kaptola, pa što košta da košta. Pokušavajući ostvariti svoj cilj i osigurati blagovanje nedjelje, Crkva može zanemariti ekonomske i socijalne momente, državna vlast to ne bi smjela. Na njoj je odgovornost donošenja odluka. Kao što će na njenu adresu ići i odgovornost za posljedice. Slično je i sa sindikatima, koji tvrde da će poslodavcima pokazati zube, krenu li s otpuštanjima. Ali zašto zube nisu pokazivali dosad, na brojnim drugim, drastičnim kršenjima prava radnika, nego su sindikalnu borbu najčešće fingirali?

U velikim trgovačkim lancima vele da se otpuštanja ne mogu izbjeći, nekima će, navodno, možda i petina radnika biti višak. Udruga poslodavaca cinično kaže da će broj otkaza biti »relativno mali«. Zbog primjene novog zakona bez posla će, po njima, ostati oko 500 radnika. Malo ili strašno puno? Koliko muke i novca treba za otvaranje svakog radnog mjesta, a sada se gašenje nekoliko stotina proglašava spomena nevrijednom sitnicom. Koliko je milijuna iz državnog budžeta angažirano kojekuda, samo radi spašavanja radnih mjesta, a sada ih se jednim nepromišljenim potezom ugrožava na stotine. Hrvatska ima strašno mnogo nezaposlenih i u ovom trenutku to je njen najveći problem. Zato prvi cilj mora biti zapošljavanje. Zatvaranje trgovina nedjeljom nikako ne može biti prioritet, možda jednom kad se bude u boljoj situaciji. Trenutno kontra nacionalnih interesa radi svaka odluka koja za posljedicu može imati povećavanje armije isključenih iz rada.