Sanader i njegovi ministri već lagano reteriraju u odnosu na neka obećanja. Nije to loše, dapače. Pogotovo za ekipu koja je nastavila obećavati i nakon dobivenih izbora. Računa se da bi obećanja mogla stajati najmanje četiri milijarde kuna, oko pet posto državnog proračuna u kojem je barem 70, 80 posto izdataka vrlo čvrsto zacementirano

Prva sjednica Vlade u ponedjeljak pokazat će do koje je mjere nastupilo otrežnjenje pobjednika. Ako se i na njoj nastave razbacivati novcem kao i u predizbornim obećanjima, vrlo će brzo uslijediti bolne opomene. Svjetska i domaće financijsko tržište, naime, vrlo nervozno reagiraju kada se vlasti malih i siromašnih zemalja, a Hrvatska to jest, ponašaju kao pijani milijunaši u pričama o novim ruskim bogatašima. A reakcije svjetskih financijaša su samo prve »laste«.

Pa je i Sanaderova mandat počela upiranjem prsta u katastrofalno prazne državne robne zalihe. Bili smo zaprepašteni kada smo to ustanovili, rekli su Jadranka Kosor i Ivo Sanader, ukazujući tako ne samo na nebrigu države o građanima u mogućoj katastrofi, nego i o nepoštivanju zakona koji točno kaže što država mora imati u skladištima, zlu ne trebalo.

Trećesiječanjska vlada nam je slično, među ostalim, govorila o milijardama kuna neplaćenih računa države. Prije njih, tamo početkom devedesetih, naslušali smo se o crnom gospodarskom, društvenom, kulturnom i kakvom li sve ne naslijeđu jugokomunizma.

Svjetske financijaše, prvi ešalon procjenitelja ozbiljnosti svake vlasti, sve to nikada nije previše zanimalo. Njih ne zanima ono što bivša vlast nije napravila ili je napravila loše. Njih zanima ono što radi ili namjerava raditi aktualna vlast. A na kraju se istom logikom vode i hrvatski birači. Zato nikome ta kuknjava nikada nije mnogo pomogla na sljedećim izborima. Mogli su kukati koliko god su htjeli da s naslijeđenom katastrofom nisu mogli napraviti ništa više i ništa bolje, ako su građani zaključili da je vrijeme za smjenu, jer ni »novi« nisu odradili ono što su od njih očekivali.

Zato i nije loše što je već i Sanaderova ekipa počela lagano reterirati. Vladimir Šeks je, na primjer, najavio da će jedan od prvih poteza nove vlasti biti vraćanje na posao policajaca koji su na Markovu trgu dvije godine protestirali zbog otpuštanja. A sada novi ministar unutarnjih poslova Marijan Mlinarić već govori o pojedinačnom razmatranju svakog slučaja, jer su neki od njih već zbrinuti. Shvatio je, eto, da su zbrinuti baš neki od najglasnijih, a odstupnicu očito gradi i zbog informacija koje kolaju o rabotama s one strane zakona u biografijama nekih otpuštenih policajaca. Ako su te informacije istinite, a oni ipak opet završe u državnoj službi, štoviše u policijskoj uniformi, bit će to zloguki znak kvalitete pravne države. A i bez njega Hrvatska na toj ljestvici ne kotira baš dobro, jer se u previše konkretnih situacija dosad ispostavilo da su pred hrvatskom božicom pravde neki ljudi bitno »jednakiji« od drugih. Račun za to, pak, plaćamo svi mi. Jer, ozbiljni investitori ne ulažu u državu koja sudi po babi i stričevima pa je gospodarski oporavak još skuplji.

Razmotrit ćemo, skupljamo informacije, zatražio sam da se napravi detaljno izvješće... Sve je to već izgovorio premijer Ivo Sanader kada su ga novinari ispitivali o stavu Vlade prema slučaju valpovačkog poljoprivrednog kombinata, zatvaranja velikih trgovačkih centara nedjeljom i nekim drugim prilično vrućim temama... Tim se frazama utječu i njegovi ministri kada ih se pita o konkretnim potezima s kojima namjeravaju pokrenuti rješavanje nekih problema. Lagane ograde se postavljaju čak i oko obećanog smanjenja PDV-a, o kojem će Vlada raspravljati već u ponedjeljak. Treba, kažu, vidjeti kada bi to smanjenje moglo stupiti na snagu a da ne ugrozi ravnotežu državne blagajne.

Nije to lagano reteriranje loše. Dapače. Pogotovo za ekipu koja je nastavila obećavati i obećavati čak i kada je već dobila izbore. Pa se već uspjelo izračunati da bi ukupna cijena obećanja bila najmanje četiri milijarde kuna. Dakle, oko pet posto državnog proračuna u kojem je barem 70, 80 posto izdataka čvrsto zacementirano u plaćama državnih službenika, vojnika i policajaca te troškovima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja (koje ne može na kraj izaći samo s doprinosima pa valja u njega ubacivati i porezni novac) i sličnim neizbježnim izdacima.