Bombastična Sanaderova najava o novom ključu strategije prema Haagu, po kojoj će se ova Ahilova peta Hrvatske liječiti jedino pravnom, a ne više političkom terapijom, u rekordnom se roku pokazala tek pukom tlapnjom. Ako su Haag i Gotovina za Hrvatsku samo gole, hladne formalnopravne činjenice, zašto Sanaderova vlada toliko oklijeva oko poštovanja "najobičnije" presude Općinskoga suda u Zagrebu koja kaže da braniteljima odbjegloga generala treba dostaviti dokumente s oznakom državne tajne!?

Haag je nemilosrdnom brzinom doveo Sanadera pred zid. Njegova manje-više spretna izbjegavanja konkretnih odgovora pred domaćim novinarima o tome hoće li HDZ-ova vlada goniti, uhititi i izručiti Gotovinu, mogla su imati tek jednokratni amortizacijski učinak na golemo biračko tijelo koje, budimo realni, nije Sanaderu dalo glas zato da bi on bio uspješniji od Račana u obračunu s Gotovinom. Bit će prije obrnuto, zar ne!? Sanader je mogao mjesec-dva izbjegavati odgovore u vlastitoj kući, ali je svjestan da sebi taj luksuz ne može priuštiti ni u Bruxellesu ni u New Yorku.

Lansiranje teze kako će se Haagom "baviti pravnici, a ne političari", moglo je poslužiti tek kao privremeni retorički sedativ protiv kolektivnog razočaranja vlastite stranačke i biračke "baze", ali ne i kao efikasna formula kojom će se Hrvatsku uspješno voditi kroz nemilosrdni labirint Europske unije. Pitanje suradnje s Haagom je pravno, ali i te kako i političko pitanje, ono uostalom spada u najvažnije političke kriterije koje je EU utvrdio za zemlje Procesa stabilizacije i pridruživanja. Poručiti danas bruxelleskoj administraciji da je za nas pitanje odbjegloga generala Gotovine jedino "pravni problem", isto je kao da ste, primjerice, Tonyju Blairu rekli da odmrzavanje hrvatske ratifikacije SSP-a u britanskom parlamentu jednostavno zaboravi.

Umjesto sizifovskih napora da EU mastodontu "utrapi" stari haaški problem u novom pakovanju, Sanaderu bi bilo puno korisnije da haaški čvor najprije raspetlja u svojoj kući — HDZ-u, dakako. I to ne samo u stranačkoj i izbornoj bazi nego i sa svojim najbližim suradnicima kojima je dao visoka dužnosnička mjesta u državi. Mogao bi, recimo, početi s ministrom Kalmetom, dojučerašnjim gradonačelnikom Zadra u kojemu je haaški bjegunac Gotovina službeno proglašen počasnim građaninom, a divovski plakat s natpisom "Heroj, a ne zločinac" postavljen na zidine.

Što bi Sanader odgovorio da ga netko u Bruxellesu upita: Gospodine premijeru, je li sve to oko Gotovine u Zadru pravni ili politički stav Hrvatske?