Sanaderova vlada koja je na početku, odnosno u prvih nekoliko mjeseci 2004., lišena euforije iz 2000., ima prigodu poništiti »kletvu« i dokazati da nije točno mišljenje koje prevladava u europskim krugovima – da su Hrvati uistinu najbolji u regiji, ali da uvijek nešto na kraju »pokvare«, sami sebi stvore problem, za koji je na kraju, naravno, uvijek kriv netko drugi

Ministarstvo vanjskih poslova u opsadnom je stanju i to iz najmanje dvaju razloga. Kada se izuzme nervoza veleposlanika na hodnicima koji čekaju na razgovor da bi doznali što će ubuduće raditi, drugi se razlog tiče ozbiljnog operativnog posla.

Diplomacija se pod novom dirigentskom palicom priprema na prvu vanjskopolitičku turneju; u nepunih tjedan dana ministar vanjskih poslova će zajedno s premijerom svoje sugovornike na tri adrese pokušati uvjeriti u ozbiljnost ove vlade. Nakon Vatikana i sudjelovanja na međunarodnoj think-tank konferenciji u Njemačkoj, dvojac Sanader – Žužul otići će na najvažnije odredište turneje – u Bruxelles. Scenarij pomalo podsjeća na 2000., kada je nova vlast netom nakon izbora otputovala u Bruxelles. Ipak, situacija je bitno drukčija.

Pobjeda Račanove koalicije 2000. u Europi je dočekana neviđenim ushitom. Rezultati izbora opisani su kao »najbolja vijest 21. stoljeća«, pa su Račan i Picula u Bruxellesu mjesecima mogli komotno jedriti na činjenici da je Hrvatska brzo i efikasno raščistila s Tuđmanovom Hrvatskom, tj. sa svim onim zbog čega hrvatski građani nisu mogli niti pomisliti na brzi ulazak u EU i u NATO. Svi diplomati u svoje su bilježnice zapisali Račanovu izjavu – sudite nas po djelima, a ne po riječima.

Kada sam nekoliko mjeseci nakon izbora 2000. razgovarao s jednim hrvatskim diplomatom i bunio se što je i nova vlast u vanjskoj politici počela raditi krupne pogreške, poput ponovnog i sasvim nepotrebnog anatemiziranja regionalnog pristupa EU, pristupa suradnji s Haaškim sudom, odnosno kasnijeg poteza otvorene suspenzije pravne države (obećanje Bobetku da mu optužnica neće biti uručena) ili straha od regionalne suradnje, on mi je odgovorio da to nije čudno, jer se vlast promijenila, no i dalje je čine – Hrvati.

Sastanak u Bruxellesu bit će ovaj put lišen velike pompe i imat će radni karakter. To je sasvim logično jer je bivša koalicijska vlast u posljednjih godinu dana uspjela nametnuti zahtjevan europski ritam. Nakon podnošenja zahtjeva za punopravno članstvo u EU mehanizam je pokrenut, a krajem ožujka Komisija će donijeti svoje mišljenje o Hrvatskoj. Upravo stoga će razgovori u Bruxellesu biti jako važni. Ali i razgovori s predstavnicima ključnih Unijinih zemalja, jer jednaku pozornost treba posvetiti onom međuvladinom, »zajedničarskom (communnity)« dijelu Europske unije.

No, da bi cijeli posao završio uistinu uspješno, a Hrvatska na proljeće uživala status kandidata s jasnim datumima početka pregovora o punopravnom članstvu, osim ispunjavanja političkih kriterija Vlada će se morati »obračunati« i s domaćim otporima procesu europeizacije. Kako vremena nema mnogo, u sljedećih nekoliko mjeseci ne bi joj se smjelo dogoditi da, primjerice, prijeti Bruxellesu sankcijama ako se utvrdi da se šećer šverca, da zbog unutarnjih lobija bude jedina zemlja u Europi koja je Austriji zabranila izvoz govedine, ili da se odluči na jednostrane poteze mimo konzultacija za zajednicom u koju želi ući.

Prva polovica ove godine dat će odgovor na ključno pitanje je li Hrvatska, prisiljena da brzo sazrije i odraste, spremna za ovogodišnji integracijski uspjeh. Ako jest, »kletve sa Zrinjevca« više neće biti. I ovu vlast, naravno, čine Hrvati.