Današnja pozicija postizbornog HSLS-a, koji se posve odsklizao na biralištima 23. studenoga 2003. g., a ipak permanentno medijski simulira relevantnu političku snagu koja je tek zapala u krizu, zapravo je paradigma stanja političke svijesti u Hrvatskoj.

Koliko god je paradoksalna situacija da se u državi s golemim inozemnim dugom (od oko 21 milijardu dolara ), nepodnošljivo visokom stopom nezaposlenosti (preko 300 tisuća ljudi je bez posla) i posvemašnjom krizom domaće ekonomije, tijekom prosinačkih blagdana uspije potrošiti preko sedam milijardi kuna (zaboga, otkud!?) na svetkovanje i darivanje, a sveprisutni vlasnici mobilnih telefona (navodno ih je evidentirano 2,2 milijuna, što će reći svaki drugi građanin ove zemlje) na SMS poruke 12,5 milijuna kuna, toliko je apsurdno i da jedna izborno poražena stranka (HSLS) u novoj Vladi možebitno zauzme 14 (podministarskih) mjesta (što državnih tajnika, što pomoćnika ministara i još pride direktora javnih poduzeća). Dodatni je paradoks da je takvo raspoređivanje socijalno-liberalnih akvizicija epilog propalih koalicijskih pregovora HSLS-a s HDZ-om. Pa, slijedom toga, stranka koja je doživjela izborni debakl (svedena je s dvadesetak na tek dva saborska zastupnika ), neće biti formalni saveznik (koalicijski partner) Sanaderova vladajućeg HDZ-a, ali će podupirati Vladu u parlamentu i biti joj na dispoziciji sa svojim stručnjacima(?!).

Što je, prema tome, HSLS danas HDZ-u? Saveznik ili oponent? Njihova kadrovska, stručna ispomoć Vladi na tragu je, navodno, velikodušne spremnosti da se upregnu u Sanaderovu kompoziciju za opće dobro, za nacionalni interes i boljitak hrvatskih građana. Svaka čast! No, da bi mogli biti od koristi drugima, prva je pretpostavka da primarno pomognu konsolidaciji vlastitih redova. A HSLS je trenutačno u stanju opasnog samouništenja iz kojega, tek uz velike napore i značajne kompromise, može potencijalno izići s "pomirbenim" izbornim saborom najavljenim za 17. siječnja. Koliko se radi o doista liberalnoj stranci, paradoksalno izrasloj na karizmi svojeg bivšeg predsjednika, Dražena Budiše, pokazat će upravo nadolazeći summit HSLS-a za koji mnogi stranački dužnosnici već naveliko "oštre noževe" i bespoštedno nasrću jedan na drugoga. Gubitnički duh dodatno razara osjetljivo tkivo nekoć snažne liberalne stranke i, čini se, traži prinošenje još žrtava u ime odgovornosti za deklasiranje bivše perjanice građanske političke opcije. Koliko Ivan Čehok, jedan od tek dvoje preživjelih u izbornom brodolomu, može učiniti za rehabilitaciju stranke i njezin eventualni come back u sljedećem četverogodištu? Činjenica je da je Čehok, za razliku od Đurđe Adlešić, još u vrijeme kada je to bilo pravo svetogrđe javno naglašavao potrebu da Budiša konačno odstupi s čelne stranačke pozicije i kormilo prepusti nekom drugom, manje potrošenom i manje taštom nasljedniku. No, u svojim je stavovima često bio kontradiktoran, doimao se nerijetko iritantno prepotentnim i osionim, i figurirao više kao solist.

S druge strane, Čehok je neprijeporno urbani politički lik, obrazovan i samosvjestan, bez kompleksa (što je svakako njegova prednost) i hipoteka, a iza njega stoji i uspješan gradonačelnički mandat kojega se očigledno ne želi tako lako odreći unatoč zamjerkama vlastitih kolega (Dražen Breglec). Nakon odustajanja Đurđe Adlešić od kandidature za budućeg lidera HSLS-a, Čehokove dionice su na stranačkoj burzi višestruko porasle, i svi su izgledi da će poslije 17. siječnja stati za komandno mjesto hrvatskog socijalno-liberalnog broda. Doduše, za razliku od mnogih hrvatskih parlamentarnih stranaka, HSLS u utrku za predsjednika ulazi s više kandidata (uz Bregleca spominjala se i Marija Fićurin iz Duge Rese kojoj je, navodno, Veliko vijeće stranke uskratilo podršku). No, gotovo bi se unaprijed moglo reći da je njima namijenjena uloga "zeca", te da se radi o utrci s unaprijed poznatim ishodom.

Zanimljivo je da se uoči stranačkih izbora zaoštrava odnos spram izvjesnog budućeg vođe HSLS-a, kojemu se nota bene na dušu stavlja kao najveći grijeh propast pregovora s HDZ-om (???), odnosno gubitak ministarskog mjesta u Sanaderovoj vladi (Breglec). Ali što to znači? Zar bi ministar iz HSLS-ova tabora bio autonoman u toj i takvoj Vladi, i slobodan pokazati svu "raskoš" svoga stručnog znanja i talenta? Kaj god! Ovako, zauzimanjem desetak nižih pozicija bit će solidno zbrinute brojne stranačke akvizicije, a u slučaju debakla Vlade, HSLS će uvijek moći zauzeti obrambeni stav tvrdeći da su pokušali najbolje, ali da se njihova nije primjereno valorizirala, niti respektirala. Ključni problem, međutim, ostaje. Naime, tko je HSLS? Stranka koja pluta s lijevog na desno, bez vjerodostojnosti.