Poslije "Zagrebačkog summita" izgledalo je da počinje prava balkanska idila. Takvo je optimistično osjećanje još potaknuto pobjedom beogradske "baršunaste revolucije", pa se ovdje stvaralo uvjerenje kako se stvara "drukčija, demokratska Srbija". Krenulo se i s "kulturnom razmjenom", gotovo s hodočašćenjem u Srbiju, pa će jedan naš tim optimizmom ozareni javni djelatnik ustvrditi da "naš ulazak u Europu može ići jedino preko Beograda"! I predsjednik Sttjepan Mesić, kao jedan od glavnih aktera "Zagrebačkog summita", priložit će regionalni "akt dobre volje", te se u Beogradu ispričati "za sve nepravde", koje je "počinila hrvatska strana"!

Moguće je da Hrvatska ipak neće morati čekati svoju jogunastu susjedu na putu u Europu. Možda će pokušaj da je se dotjera i upristoji nakon padanja u izborno blato ipak dugo trajati. Jer koliko god bili vješti ondje prisutni europski i svjetski šminkeri, kostimografi, maskeri i drugi stilisti, moguće je da će se ta preobrazba stvarno odužiti. Uspiju li čak privoljeti radikaliju da nacionalne nošnje zamijeni demokratskim kostimima, u Hrvatskoj će i dalje ostati sjećanje da je njihov vođa kao dobrovoljac sa šajkačom ratovao u istočnoj Slavoniji. Ostat će i ratna slika njegovog, već otprije dotjeranog i uljuđenog potencijalnog ortaka - Vojislava Koštunice, skalašnjikovom u rukama.

Ako dio hrvatske intelektualne elite i nakon demokratskog lomovrata u Srbiji misli da hrvatski put u Europu "može ići jedino preko Beograda", onda tu nema pomoći. Ispod toga stava probija već tradicionalno mišljenje o manjoj vrijednosti, uvjerenje da Hrvatska samo kao neki regionalni entitet može predočiti svoj identitet. Čak i ona druga strana, koja ne razmišlja na taj način, čini se da baš i nije sigurna što bi to Hrvatska kao nešto autentično i svoje trebala ponuditi sve globaliziranijem svijetu.

Da se na taj način osobito i ne razmišlja, vidjelo se i u nedavnom "Brisanom prostoru" Gorana Milića na Hrvatskoj televiziji. Milić je za tu temu pokušao senzibilizirati tada već odlazećeg Ivicu Račana. Pokazalo se da bivši premijer zapravo i ne razmišlja o odrednicima nacionalnog identiteta, pogotovo ne u kategoriji "zna li Europska unija što bi dobila ulaskom Hrvatske".

Hrvatskoj trajno nedostaje samosvijesti. Ne neke bahate napuhanosti, nego često i puke svijesti o vlastitoj vrijednosti. Mi na moderni marketinški način ne znamo svijetu predstaviti ni svoju kulturnu, ni civilizacijsku, ni prirodnu baštinu. Možda iz manjka toga umijeća i nedostatka samosvijesti više nego iz nekih svjetskih "tajnih namjera", dolazi i pristajanje da nas se zgura na groteskni "zapadni Balkan". Ako Hrvatska mora u Europu u tom društvu, bolje je da odustane.