Milorad Pupovac navodno je u velikim problemima. Premijer Sanader traži od njega Srbe za uključivanje u vlast – kandidate za doministarska mjesta, kao i određeni broj ljudi za diplomaciju. A Pupovčeve su kadrovske rezerve skromne. Odjednom se čini da je broj raspoloživih funkcija – barem kad je o srpskoj kvoti riječ – veći od broja onih koji bi ih mogli popuniti.

Srbi bi trebali dati osam pomoćnika ministara – kulure, prosvjete i znanosti, obnove i graditeljstva, pravosuđa, poljoprivrede, zdravstva i socijalne skrbi, gospodarstva te unutarnjih poslova. Slobodan Uzelac već je postao zamjenik ministra prosvjete. Čedomir Višnjić, predsjednik Kulturnog društva Prosvjeta trebao bi biti pomoćnik ministra kulture. U Ministarstvo poljoprivrede sprema se Milan Horvat. O ostalim se kandidatima još nagađa, najčešće ih zapravo tek treba pronaći. Pupovac je, dakle, u mučnoj potrazi za Srbima kojima bi Sanader mogao popuniti za njih rezervirane funkcije. Srpska zajednica u Hrvatskoj drastično je devastirana, smanjena je brojčano, ali je i njena intelektualna elita proteklih godina desetkovana. Zato je raspoloživa mjesta vrlo teško namjestiti adekvatnim ljudima. Onima koji bi ih zasluživali i svojim sposobnostima, ne samo svojom etničkom pripadnošću.

Srpska je kvota svojevrsna nužnost i iznuđenica. Mjesta u ministarstvima pripadaju im po davno, za HDZ-a, i po inozemnom diktatu usvojenim, ali dosad uglavnom neprimjenjivanim zakonima. Oktroirano sudjelovanje Srba u vlasti pokušaj je pravljenja premosnice – od njhove u proteklom desetljeću potpune isključenosti ka nekoj budućoj normalnoj uključenosti. Za vrijeme Tuđmanove vlasti pogrešna su krvna zrnca bila razlog za izbacivanje s posla. Da bi se prevladala ta raspoloženja i inercija iz tog vremena bilo je nužno da se Srbe zakonom uključi u strukture vlasti. S porukom: ako mogu biti doministri, onda valjda mogu biti i sve ostalo. Svojom otvorenošću prema etničkim manjinama, a posebno naglašenom dobrom voljom prema Srbima, premijer Sanader pokazuje da je svjestan nužnosti terapeutskih gesta. Za svoje je držanje jučer dobio vrijedne pohvale i u Vatikanu.

Ali istodobno, prakticiranje srpske kvote nosi i određene opasnosti. Moguće ih je vidjeti prije svega u tendenciji da nacionalnost ponovo postane profesija. Neće biti dobro ako u vlast uključeni Srbi budu regrutirani prije svega po svome etničkom određenju, a sve drugo bude zanemarivo, ili drugorazredno. Za funkcije bi ih morale kvalificirati njihove ljudske i stručne kvalitete, a ne nacionalnost. Bude li odlučivala samo činjenica da su Srbi, to će ispasti kontraproduktivno. Pupovac kaže: »Ne želimo da naši pomoćnici ministara budu na dužnosti Srba«. Oni će na neki način biti demonstratori statusa jedne nacionalne manjine, ali njihova se funkcija nikako ne smije svoditi samo to da budu pokazatelj međuetničke tolerancije u Hrvatskoj.

Sadašnju bi situaciju vjerojatno trebalo shvatiti kao prijelazno rješenje. Cilj je postići takvo demokratsko ozračje da etnička pripadnost više ne određuje društveni ni profesionalni status. Da Srbima bude kao i svima drugima. Da normalno sudjeluju u vlasti, kao što sve više ponovo sudjeluju u ukupnom životu Hrvatske. Da im nacionalnost ne bude prepreka ni eliminatorni faktor, da im nisu nužne kvote ni garantirani doministri. Ali također ni da im se krvna zrnca broje kao kvalifikacija. Svim bi građanima u Hrvatskoj morale biti dostupne sve, pa i najviše funkcije.