Novi list: 12. 01. 2004.
Luciću – odličje, Hrvatskoj – Irak
Piše: Jelena Lovrić
Svježe okićen američkim odličjem, general Josip Lucić u dalekom je Washingtonu svečano objavio da su hrvatski vojnici spremni za Irak. Doduše, ta je izjava pala kao odgovor na otvoreni zahtjev s američke strane. Njegov domaćin i kolega, general Myers, neuvijeno je izjavio da bi veoma cijenio potporu Hrvatske američkim naporima u Iraku t
e bi, reče, pozdravio raspoređivanje hrvatske vojske u toj zemlji.Koliko su vojnici spremni – to ne znamo, ali prvo je pitanje je li Hrvatska spremna za vojno angažiranje u Iraku. To nije vojna, nego eminentno politička odluka. Zato i nije uputno da se uniformirano lice u to pača, pa makar se radilo i o načelniku Glavnog stožera. Pogotovo je neumjesno s obzirom na tek prikačenu mu američku Legiju za zasluge. Neupućeni ili cinični lako bi mogli zaključiti da je Lucićeva američka slast i čast povezana s nje
govom spremnošću da hrvatske vojnike liferuje u Bushov rat.Nije nepoznato da je Sanaderova momčad u tom i u svakom drugom pogledu spremna ići Americi na ruku. Ali o slanju hrvatskih vojnika u Irak ipak neće i ne može odlučivati tek Vlada. Takvom se aranžmanu dosad protivio šef države. Nema znakova da je Mesić promijenio svoj stav. Odluku o angažiranju Hrvatske vojske izvan granica Hrvatske može donijeti samo Sabor. Nije sigurno da bi Sanader za takvu odluku uspio skupiti potrebnu većinu.
Razlozi protiv sudjelovanja u ratu, koji Hrvatska teško može smatrati svojim, ostaju isti. Nije se promijenila činjenica da se radi o jednostranoj akciji SAD-a i njenih saveznika, za koju Ujedinjeni narodi ni do danas nisu dali svoje pokroviteljstvo. Hrvatska se ne bi trebala uključivati u operacije koje su van mandata UN-a. Hrvatska također ne bi smjela sudjelovati u faktičkoj okupaciji jedne zemlje, bez obzira kakvim se floskulama ta činjenica pokušavala maskirati.
Naravno, kao članica antiterorističke koalicije Hrvatska mora ponijeti svoj dio tereta. Ali nikako ne bi smjela uzimati učešća u ratu u kojem se, pod zastavom borbe protiv terorizma, vode bitke za neke sasvim druge interese. Čak i ako se povjeruje da je Bushova invazija na Irak nadahnuta ciljevima borbe protiv terorizma, ona da facto vodi njegovom rasplamsavanju. Način na koji se Amerika angažirala u toj zemlji umnožio je izvore terorizma i dodatno radikalizirao dio islamskog svijeta. Tko to ne vidi, ništa ne shvaća.
Na sasvim načelnoj razini, Hrvatska sebi ne smije dopustiti sudjelovanje u vojnim akcijama čiji cilj i motivi nisu kristalno časni i moralni, nego su, dapače, krajnje problematični. A pragmatično govoreći, nikako se ne bi smjela upuštati u lakomislene avanture, kakvo je slanje hrvatskih vojnika u Irak, jer bi sama lako mogla postati meta onih kojima se takav angažman ne bi svidio. Pogotovo je opasnostima bremenita kombinacija vojnog angažiranja u Iraku uz istodobno predstavljanje Hrvatske kao svojevrsne utvrde kršćanstva, što je Sanader sugerirao svojim izjavama u Vatikanu.
Hrvatska bi svoj položaj morala iskoristiti na način koji bi za međunarodnu zajednicu, pa onda i moćnu Ameriku, bio mnogo dragocjeniji. Ona raspolaže potencijalima koji bi je mogli učiniti svojevrsnom poveznicom između svjetova. U ovom slučaju između islamskih zemalja i Zapada. Takva je uloga, uostalom, sigurno mnogo bliža ideji koju o Hrvatskoj gaji papa Wojtyla. Kad se u Vatikan već išlo po blagoslov, onda bi se ta poruka mogla i respektirati.