Svježe okićen američkim odličjem, general Josip Lucić u dalekom je Washingtonu svečano objavio da su hrvatski vojnici spremni za Irak. Doduše, ta je izjava pala kao odgovor na otvoreni zahtjev s američke strane. Njegov domaćin i kolega, general Myers, neuvijeno je izjavio da bi veoma cijenio potporu Hrvatske američkim naporima u Iraku te bi, reče, pozdravio raspoređivanje hrvatske vojske u toj zemlji.

Koliko su vojnici spremni – to ne znamo, ali prvo je pitanje je li Hrvatska spremna za vojno angažiranje u Iraku. To nije vojna, nego eminentno politička odluka. Zato i nije uputno da se uniformirano lice u to pača, pa makar se radilo i o načelniku Glavnog stožera. Pogotovo je neumjesno s obzirom na tek prikačenu mu američku Legiju za zasluge. Neupućeni ili cinični lako bi mogli zaključiti da je Lucićeva američka slast i čast povezana s njegovom spremnošću da hrvatske vojnike liferuje u Bushov rat.

Razlozi protiv sudjelovanja u ratu, koji Hrvatska teško može smatrati svojim, ostaju isti. Nije se promijenila činjenica da se radi o jednostranoj akciji SAD-a i njenih saveznika, za koju Ujedinjeni narodi ni do danas nisu dali svoje pokroviteljstvo. Hrvatska se ne bi trebala uključivati u operacije koje su van mandata UN-a. Hrvatska također ne bi smjela sudjelovati u faktičkoj okupaciji jedne zemlje, bez obzira kakvim se floskulama ta činjenica pokušavala maskirati.

Naravno, kao članica antiterorističke koalicije Hrvatska mora ponijeti svoj dio tereta. Ali nikako ne bi smjela uzimati učešća u ratu u kojem se, pod zastavom borbe protiv terorizma, vode bitke za neke sasvim druge interese. Čak i ako se povjeruje da je Bushova invazija na Irak nadahnuta ciljevima borbe protiv terorizma, ona da facto vodi njegovom rasplamsavanju. Način na koji se Amerika angažirala u toj zemlji umnožio je izvore terorizma i dodatno radikalizirao dio islamskog svijeta. Tko to ne vidi, ništa ne shvaća.

Na sasvim načelnoj razini, Hrvatska sebi ne smije dopustiti sudjelovanje u vojnim akcijama čiji cilj i motivi nisu kristalno časni i moralni, nego su, dapače, krajnje problematični. A pragmatično govoreći, nikako se ne bi smjela upuštati u lakomislene avanture, kakvo je slanje hrvatskih vojnika u Irak, jer bi sama lako mogla postati meta onih kojima se takav angažman ne bi svidio. Pogotovo je opasnostima bremenita kombinacija vojnog angažiranja u Iraku uz istodobno predstavljanje Hrvatske kao svojevrsne utvrde kršćanstva, što je Sanader sugerirao svojim izjavama u Vatikanu.