Predsjednik Europske komisije Romano Prodi, primijetili su neki hrvatski mediji, nakon razgovora s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom nije baš bio dobre volje kao obično. Nasmijanog Prodija zamijenio je ozbiljan i tmuran izraz lica. No, raspoloženje predsjednika Europske komisije u ovom slučaju nije bilo toliko bitno. Mnogo je važnije ono što je na sastanku i nakon njega rečeno.

Prodijevo upozorenje zapravo je dobrodošlo jer se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme, u jeku pravnih rasprava o tome moraju li se ratifikacije obaviti do kraja prije donošenja avisa ili ne, zaboravilo na vezu mišljenja Europske komisije i političke potpore svih država članica.

Nije, naravno, nikakva tajna da ključ hrvatskoga uspjeha ovoga proljeća leži u rješavanju haaškoga pitanja. No, to rješenje se ne svodi samo na to hoće li se haaškoga bjegunca uhititi ili ne. Hrvatska je politika u protekle dvije godine pala na ispitu vjerodostojnosti; prvo je Gotovinu pustila da pobjegne, a onda je Bobetku obećavala da mu optužnicu neće uručiti.

Zbog svega je Unija, i to na razini Vijeća ministara, zaključila da se Hrvatskoj ne može vjerovati i da drži fige u džepu. Zbog toga je svojedobno skoro došla odbijenica zahtjeva za punopravno članstvo. U vrlo dramatičnim danima, jednoga petka popodne, jedna je važna Unijina država uputila svog veleposlanika da hitno ode Račanu i da mu kaže kako taj dan istječe rok za uručenje optužnice koje je zadao Haaški sud, te da će hrvatski zahtjev za punopravno članstvo, ako se nešto ne učini za dva, tri sata, jednostavno biti primljen i – zaboravljen.

Doslovce u posljednjim minutama šeprtljavim igranjem s hrvatskim poštama, optužnica je na kraju ipak uručena, a veleposlanik te Unijine zemlje se, čekajući na Markovu trgu ishod situacije, mogao prestati znojiti. Njegova je diplomacija tada jamčila drugima u EU da će Hrvatska ipak ispoštovati rokove. Da se to nije dogodilo, na popisu zemalja koje bi ustvrdile da hrvatska kandidatura nema smisla ne bi bile samo Velika Britanija i Nizozemska.

Nema nikakva razloga, i ne bi bilo dobro, da se takvi scenariji opet ponavljaju. Hrvatski premijer je u Bruxellesu izjavio da nova vlada kojoj je na čelu još nema sve informacije o Gotovini »kojima je raspolagala bivša vlada«. Takvo opravdanje vrijedit će možda još tjedan do dva. Nakon toga nova vlast u Hrvatskoj ima jako malo vremena da učini ono što bivšoj vlasti nije pošlo za rukom – da se pokaže vjerodostojnom u suradnji s Haaškim sudom, priveli Gotovinu ili ne.

Sanaderova će vlada u sljedećih nekoliko mjeseci sve nas odvesti u veliku avanturu – provjeru jesmo li svi zajedno sposobni nositi se s članstvom u Europskoj uniji. Zvijezde su se ponovo dobro posložile – Europska unija je na najvišoj razini u strateškom planu Hrvatsku prvi put odvojila od zapadnoga Balkana, a nakon prvih poteza i najava ozbiljnosti te snažne diplomatske inicijative natjerala sva europska središta da ustvrde kako se svi vesele Hrvatskoj kao zemlji kandidatu.

Budući da je završetak reforme pravosuđa na nešto dužem štapu, a povratak izbjeglica na terenu zahvat je za koji je potrebno vremena i novaca, ključ hrvatskog uspjeha leži u uspješnom rješenju haaškoga pitanja i konstruktivnom pristupu u pregovorima sa Slovenijom. Za početak, lako je poentirati i u vezi s izbjeglicama i učiniti nešto što se Račan nije usudio za vrijeme cijeloga mandata – ukinuti neustavnu odluku prema kojoj više prava ima privremeni od pravog vlasnika.