Modus vivendi dogovoreni je način funkcioniranja, koji omogućuje miran suživot inače protivničkih strana. U ovom slučaju modus vivendi uključuje činjenicu da je šef države, suprotno zakonu, privilegiranom, predsjedničkom mirovinom počastio Sanaderova bodyguarda, iako je ovaj zbog kršenja notornih radnih obaveza trebao dobiti nečastan otpust iz vojske. Premijer je Čačiju potom još nagradio mjestom pomoćnika ministra policije. Takve su odluke skandalizirale javnost. Jedan od policijskih sindikata zatražio je od Sanadera Čačijin opoziv, navodeći listu njegova problematična ponašanja, sve do toga da je, navodno, bio upleten i u kriminalno djelovanje.

Ali šef države i premijer prave se ludi i čekaju da se javni mrmor umori i umukne, da se skandal pretvori u zaborav. Vlast može ignorirati javnu kritiku upravo zato jer je opozicija puna razumijevanja za njen »modus vivendi«. Pusićkino se društvo kandidira za vođu opozicije, a istodobno goleme svinjarije vladajućih naziva nevažnim i sasvim marginalnim. U takvom se ponašanju krije objašnjenje činjenice zašto Račanova vlast nije sankcionirala HDZ-ov lopovluk, kao što ni HDZ, ni dok je bio u opoziciji a ni sada, nije i neće mnogo čačkati oko koalicijskih biznis-ministara. Slučaj Čačija pokazuje visoku razinu umreženosti političke klase u Hrvatskoj. Njihov se famozni »modus vivendi« svodi na, narodski rečeno, ponašanje tipa »ruka ruka mije«, odnosno »vrana vrani oči ne vadi«.

Slučaj Čačija, i njegovo opravdavanje iz opozicijskih redova, znak je da ne treba mnogo nade polagati u najavljeno zaoštravanje zakona o sukobu interesa. Koalicijska ga je vlast četiri duge godine pripremala i onda ga je potkraj mandata donijela u kamilica-izdanju. HDZ sada tvrdi da će pojačati inzistiranje na poštenju, ali istodobno je problematičnog tipa, s ružnim repovima, postavio na čelo policije, usto još gazeći dobre običaje i zakone vlastite države. Čačija je postao metafora protupravnog i nečasnog ponašanja vlasti, a trebao bi funkcionirati kao čuvar pravne države i društvenog morala. Policija ga je trebala učiniti objektom svoga interesa, pretvoren je u njen jaki subjekt. Postavljanjem takvih ljudi na čelo policije, vlast pokazuje dijaboličan odnos prema verbalno jako reklamiranom vlastitom poštenju.

Slučaj Čačija, kako smo ovdje već konstatirali, prvi je skandal Sanaderove vlasti. U koji se i predsjednik Mesić neslavno umočio. Ali u toj je stvari jednako skandalozno i držanje opozicije, koja problem pokušava umanjiti i zagladiti. Ako je to obrazac sporazumijevanja i suživota šefa države i premijera, odnosno vlasti i opozicije, onda se Hrvatskoj loše piše. Takav je model ponašanja moguće vidjeti samo kao modus vivendi između politike te bezakonja i kriminala.