Vanjskopolitička turneja hrvatskoga premijera Sanadera završila je, što je logično, u Bruxellesu i to na dvije adrese – u Europskoj komisiji i u sjedištu NATO-a.

Novi glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Sheffer morao je biti zadovoljan nastupom hrvatskoga premijera. Nova hrvatska vlada od samoga je početka naglašavala kako joj je uz Europsku uniju i ulazak u NATO vanjskopolitički prioritet. Takva najava naišla je na plodno tlo. Bivša je vlast u svojem programu također imala ulazak u NATO kao prioritet, no u drugom dijelu mandata iz redova vladajućih dolazile su poruke da Savez zapravo i nije tako važan. Takva su se razmišljanja mogla čuti pred savezničku vojnu intervenciju u Iraku. Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska bespotrebno zakomplicirala odnose sa SAD-om.

Naravno da je teza koja se nedavno mogla čuti iz vrha bivše vlasti, prema kojoj se NATO nalazi u reformama, pa je potrebno pričekati i vidjeti kako će se one završiti, potpuno pogrešna i kontraproduktivna.

Ponovni naglasak Sanaderove vlade na NATO iznimno je dobar. Članstvo u NATO-u, osim obveza, donosi cijeli niz privilegija koje se, među ostalim, tiču političkoga pozicioniranja unutar međunarodne zajednice, odnosno znaka da je riječ o demokraciji koja zaslužuje obzir. U globalno povezanim međunarodnim odnosima nemoguće je biti uspješan u Europskoj uniji a neuspješan u NATO-u. Kriteriji za ulazak u NATO već neko vrijeme sadržavaju slične ili iste političke kriterije kao i u Europskoj uniji, a tiču se poštivanja ljudskih i manjinskih prava, funkcioniranje pravne države i načela slobodne tržišne ekonomije.

U slučaju Hrvatske uspjeh u NATO-u uvjetovan je, kao i u Europskoj uniji, ispunjenjem političkih kriterija, prije svega suradnje s Haaškim sudom. U vojnom dijelu Hrvatsku tek očekuje, kako je na razgovorima naglašeno, proces preustroja hrvatskih oružanih snaga. U posljednjem izvješću NATO-a o Hrvatskoj stajalo je, među ostalim, da Hrvatska vojska mora napustiti koncept funkcioniranja Teritorijalne obrane JNA.