Sada bi ga neki rado razvlastili i u stranci, ali on na to nije spreman. Vladanje državom, valjda zbog vlastitog karaktera, baš mu i nije išlo od ruke, ili je sam uspio u najširoj javnosti učvrstiti dojam o tome. No, oporbeni je status nešto što puno više odgovara Račanovu načinu vođenja politike, jer ga oslobađa odgovornosti za donošenje brojnih dalekosežnih i nepopularnih odluka. Zato više nitko nema dileme oko činjenice da bivši premijer ni pod koju cijenu neće prepustiti liderski status u SDP-u nekome drugome. Neće ga u tome nimalo smetati ni žestoke optužbe dijela medija da se zbog realizacije tog temeljnog cilja "okružio karijeristima i idolopoklonicima".

Ovih dana postaje i jasno na koji će način Račan sačuvati funkciju predsjednika najveće oporbene stranke. Naime, on je tijekom prosinca i početka siječnja obilazio sva veća regionalna središta, ne bi li, kao istinski demokrat, oslušnuo "kako baza diše". Pritom su novinari zaobilaženi u širokom luku. Prava je istina o toj turneji bila, doduše, nešto drukčija. Smisao se ogledao prvenstveno u tome da se nemali dio nezadovoljnih lokalnih dužnosnika i aktivista "istutnji" pred svojim liderom, a samim tim i očituje prije sazivanja stranačke konvencije. Neki su bili i jako ponosni što su svom lideru "sve rekli" u lice, što se ponajprije odnosi na loše vođenu izbornu kampanju. A Račan je sve to strpljivo slušao. Tamo gdje je očekivao veću gužvu vodio je sa sobom i bliske suradnike koji u toj regiji imaju najveći stranački kredibilitet. Oni su, pak, mahom ponavljali da sadašnji predsjednik i nadalje ostaje najbolje rješenje za novi uzlet SDP-a.

Nije riječ samo o prokušanoj metodi da pusti pretendente da javno iskažu svoje ambicije i međusobno se sukobe, da bi naposljetku upravo on mogao arbitrirati i svima dijeliti packe. Ovaj je put otišao i korak dalje, odašiljajući na tim zatvorenim konzultacijama poruku koja mora barem djelomično zadovoljiti ambicioznije esdepeovce. Izjavljivao je, naime, da će kao predsjednik ovo oporbeno razdoblje iskoristiti da bi u cijelosti konsolidirao stranku, i organizacijski i kadrovski i programski, kako bi se ona već u idućem izbornom ciklusu vratila na vlast.

U tom slučaju, a tu je i prava poanta u toj priči, Račan sebe "ne bi vidio" u izvršnoj vlasti. Vjerojatno bi ostao u stranci, a posredno se može zaključiti da bi ga pretpostavljeni izborni uspjeh SDP-a nametnuo kao kandidata za Predsjedničke dvore ili kao kao prvog čovjeka Sabora. Drugim riječima, stranačke dužnosnike poput Milana Bandića, Željke Antunović ili Davorka Vidovića, kao i nekoliko mlađih koji tek čekaju pravu priliku, gurnuo bi u Vladu, što bi zadovoljilo njihove političke prohtjeve.

Takvo razmišljanje Ivice Račana ima racionalnog opravdanja, koliko god je do njega došao iz motiva stranačkog samoodržanja. U protekle se četiri godine pokazalo da se SDP-om nitko nije ozbiljnije bavio. Tako se stranka do izbora suočila i sa svojevrsnim unutarnjim urušavanjem, što danas traži iznimno mnogo truda da bi se trendovi počeli mijenjati.

Na sve se to nadovezala i ambicija Hrvatske narodne stranke da preuzme "štafernu palicu" na ljevici, što će za SDP biti poseban izazov. Možda Ivica Račan nije u potpunosti ni svjestan što ga kao lidera zapravo očekuje.