Sama činjenica da je dogovoren susret dvojice ministara vanjskih poslova Miomira Žužula i Dimitrija Rupela predstavlja hvalevrijedan čin. Naravno, da je situacija normalna, to ne bi trebalo baš tako jako hvaliti. No, nije. Dvije susjedne zemlje otkako su izborile neovisnost žive čudan suživot - u mnogim pitanjima Hrvatska i Slovenija jedna drugu hvale i međusobno se podržavaju, a istodobno, već punih 13 godina vode nesmiljen politički i diplomatski rat zbog naslijeđenih otvorenih pitanja.

Hrvatska i Slovenija u posljednje su dvije godine dodatno zaoštrile odnose. Nakon što se jedva smirila »spontana bitka ribara« u Piranskom zaljevu, rat je nastavljen beskonačnom izmjenom diplomatskih nota, povlačenjem veleposlanika...

Žužul i Rupel oprezno i opravdano najavljuju da od prvoga susreta pod zrinjevačkim platanama ne treba očekivati previše; riječ je o sastanku upoznavanja i početnog stavljanja karata na stol. Ipak, nakon sastanka moglo bi biti jasno hoće li se i na kojim temeljima nastaviti pregovarati - hrvatska strana ne prihvaća kao polazište neuspio, ali u slovenskim očima valjani tek parafirani sporazum Račan-Drnovšek.

Probuđenu savjest dviju strana koje smatraju da bi uistinu bilo dobro kada bi se ti problemi ovaj put napokon i riješili, pozdravila je i Europska unija koja je do unatrag dvije godine teško pronalazila Piranski zaljev na zemljovidu. Danas je rješavanje tog pitanja, na novoj granici EU-a, izuzetno važno. Toliko važno da je i sam predsjednik Europske komisije »ozbiljno poručio Sloveniji i Hrvatskoj da se drže principa«. Ti principi tiču se zajedničkog dogovaranja, temeljnog modela europskog funkcioniranja. Dakle, sve ono što nisu svladali ni slovenski ni hrvatski političari.