Diplomatska ofenziva premijera Sanadera i ministra Žužula prema EU vrijedna je pažnje i pohvale. Prvi diplomatski koraci nove Vlade su obećavajući, nakon serije ideološko-političkih viraža kojim Sanader pokušava uvjeriti hrvatsku, a i stranu javnost da HDZ nije više nacionalistička, već decentna konzervativna stranka. Kako su nas učili na Fakultetu političkih znanosti još u doba »mraka« – in dubio pro reo, što znači: u dvojbi, valja ići u korist optuženika. Sanader će se još puno morati trsiti da bi ovu dvojbu otklonio. No sada, nakon efektnog posjeta Prodiju, Coxu i ostalim vodećim Europljanima, Sanader mora samozadovoljstvo učinjenim posjetom prepustiti marljivosti, kojom će opravdati obećanja i uvjeravanja koje je dao europskim vođama da će hrvatska politika biti dosljedno proeuropska.

Sada nakon posjete Prodiju jasno je da Hrvatska mora nastaviti diplomatsku ofenzivu, i to prema trima zemljama koje još nisu ratificirale Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU i Hrvatske ili ga nisu notificirale na propisan način. Kamen spoticanja je još uvijek ponašanje hrvatske vlasti u slučaju Gotovina. Kako se vjerojatno od optuženika, generala Gotovine ne može očekivati takva domoljubna gesta kao što je samovoljni odlazak u Haag, onda hrvatska vlast mora pružiti čvrste dokaze Europskoj uniji i nevjernim Tomama – u ovom slučaju Velikoj Britaniji i Nizozemskoj – da ova vlast nema ništa s Gotovininim bijegom.

U najboljem slučaju Sanader bi »nesporazum« s Gotovinom mogao pripisati i bivšoj vlasti, što je uobičajena politička praksa – svaliti sve na bivše vlastodršce. Bilo bi stoga logično očekivati da ova nova vlast naredi istragu oko Gotovininog bijega i da rezultate istrage podastre Europskoj uniji i nevjernim Tomama. Doduše, možda bi se tu svašta i otkrilo, ali je Sanader možda najpogodnija ličnost da učini baš ono što se Račan nije usuđivao učiniti. S druge strane, možda bi mu to pomoglo i da se riješi ponekog »mangupa iz svojih redova« koji je u tome sudjelovao...

Rezultate istrage bi morala pratiti i vrlo čvrsta uvjeravanja da će Hrvatska doista, u slučaju da se Gotovina nađe u radijusu njenog djelovanja, postupiti po načelu što ga je izrekao baš premijer Sanader: »Suradnja s Hagom je pravno, a ne političko pitanje«. Nema razloga vjerovati da takav postupak ne bi otopio led sa srca nevjernih Toma, a osim toga bi u domaćoj javnosti podupro premijerovu deklarativnu namjeru da poštuje pravnu državu i međunarodne obveze. Sve je to moguće učiniti u vrlo kratkom roku. Jedina je pretpostavka za to postojanje političke volje. No politička volja je već korak više od političke deklaracije, jer podrazumijeva i akcije.

Drugi korak je značajno poboljšanje odnosa sa Slovenijom, što je još uvijek kamen spoticanja. Neka se ministri vanjskih poslova nađu, kao što će se doista i danas i naći, pa neka započnu razgovarati makar i bez nekog definiranog dnevnog reda. No treći je preduvjet za dobijanje avisa nešto malo sporniji. Ministar Žužul se ljuti što novinari nisu, po svemu sudeći, vjerno prenijeli što se to razgovaralo u Bruxellesu i Strasbourgu; no jedan je važan susret prešućen, a to je s europskim povjerenikom za ribarstvo Fischlerom. Svima je jasno da su morali razgovarati o trećoj spornoj točki u odnosima EU-Hrvatska, a to je jednostrano proglašenje zaštićene ribarsko-ekološke zone u Jadranu. I tu će Hrvatska morati pružiti uvjeravanja da želi slijediti »Monnetovu metodu« pregovora i dogovora, koja je temelj rada EU. A to znači revidirati vlastitu odluku o toj zoni i početi multilateralne pregovore sa zemljama EU o zajedničkoj politici na Jadranu, koja bi zadovoljila nacionalne interese svih zemalja koje oplakuje »Mare nostrum«. Prvi korak je učinjen: sada Sanader, Žužul, i Grabar-Kitarevićeva moraju učiniti drugi i treći korak, da bi avis mogao stići na vrijeme. Valja ih na to stalno podsjećati, jer je loptica ipak u našem dvorištu.