Hadezeova politika počinje kliziti elegantno poput labuda. Ono što se do sada vidjelo i čulo iz usta njegova predsjednika i ujedno premijera dobilo je simpatije sa svih strana političkog spektra. Političko građanstvo je zadovoljno njegovim politički korektnim jezikom. Takvu političku kulturu Tuđman nije trebao jer je imao apsolutnu glasačku mašinu u Saboru i drukčiju narav. Sanaderova je retorika postala čak blaža nego prije izbora, što znači da je ovisna i o saborskom rasporedu ruku, zbog čega je dosljedniji prema manjinama i umirovljenicima nego prema sindikatima.

Tu počinje rad labuđih nogu koje nisu tako atraktivne kao vrat (Sanader). U domenu nogu spada i kadrovska politika (Stipe Čačija) bez značajnijeg kapaciteta upravljanja državom koja je ipak više od političke stranke. Nije problem u legitimnosti smjene dužnosnika i veleposlanika koji su to poslali prema političkim kriterijima, nego u dovođenja nelegitimnih ljudi u državnu upravu. Miroslav Radman je, na žalost, ptica koja ne čini kadrovsko proljeće u Hrvatskoj. Dobar dio novih državnih dužnosnika čine mahom debitanti i poneki "recidivisti".

U zemlji u kojoj je korupcija, prema Mati Babiću, glavna kočnica napretka, ministar unutarnjih poslova daje premisu da će i dalje ostati liječnik u Varaždinu, a po potrebi djelovati i u policiji u Zagrebu!? Glavno pitanje je kako prevladati to autistično stanje i može li se pomoći Sanaderovoj Vladi? I želi li ona uopće pomoć? Budući da kod nas državni poslovi ne pretpostavljaju i ne traže neko relevantno znanje, nego priliku za uhljebljivanje ovisnika o vlasti, odgovornost za vlast se strogo dijeli od odgovornosti za društvo, što je tek metafizička kategorija.

Sanader je ovaj knap Sabor pozvao na individualizaciju glasačke svijesti, ali zastupnici nisu u njemu posjedani pojedinačno, nego ponovno kolektivistički i stranački. S druge strane, ako se Hrvatska nalazi u razvojnoj krizi, ne bi li odgovornost trebalo proširiti na cijelu zemlju? Da je novoj administraciji uistinu do poticanja sudjelovanja u zajedničkoj odgovornosti, ne bi li ona u vlast kooptirala pojedince iz svih stranaka koji su se pokazali kompetentnim u državnim poslovima i na taj način pokazala da je prekinula s partiokratskom logikom vladanja. Umjesto toga krenulo se u niz protupromjena koje slijede perspektivu praznog hoda: plus ca change, plus c'est la meme chose.

Sanader je vanjskopolitički usmjeren političar što je prednost u doba globalizacije. Međutim, nakon susreta sa značajnim eurounijskim i natoovskim dužnosnicima, može (se) zaključiti da mnogo toga ovisi o rješenju problema unutar Hrvatske, ako se žele ostvariti strateški ciljevi - doći s one strane "welfare curtain" (zavjese blagostanja). Uvjeti za pristupanje NATO-u i pregovorima s EU-om čisto su političke prirode: treba odlučiti želi li se Gotovinu izručiti u Haag, prihvatiti povratak prognanih Srba kao ljudi i hrvatskih građana, a ne kao "četnika" te suditi regularno i u razumnom roku. Mnogo teže će biti rješavanje manje voluntarističkih pitanja kao što su izvoz, smanjenje nezaposlenih, rast standarda. Sanader tu ne može pomoći u onoj mjeri kao pri artikulaciji i izvođenju vanjske politike. On nije ekonomist i njegove će procjene biti podvrgnute kontrapunktu teorije Ante Babića (koji nikada nije radio u praksi) i pragmatike Ivana Šukera (bez ikakva teorijskog backgrounda).

Ako je proračun za 2004. majka svekolikog opstanka hadezeove vlasti i ako se zna da se on gotovo 80 posto puni iz trošarina i PDV-a, što će reći iz uvoza, kako će se u ovoj godini moći inaugurirati doktrina izvoza i konkurencije? Labud-politika HDZ-a morat će izaći na vidjelo pa će se moći uočiti da za takvu konstrukciju obećanja - ima prekratke noge. To je strukturalna karakteristika svakog labuda.