Sanaderova vlada laže kad tvrdi da su joj EU i NATO glavni vanjskopolitički prioriteti. Jer da jesu, ne bi premijer i ministar vanjskih poslova lakonski priznavali kako je sad već izvjesno da Hrvatska na proljeće neće dobiti pozivitan odgovor Europske komisije, a pritom ne poduzimali ama baš ništa da taj odgovor ipak dođe.

Naime, premijer Sanader na sjednici vlade u četvrtak napokon je priznao ono što novine koje čitate pišu već mjesecima: da Europska komisija u ožujku neće odobriti status kandidata Hrvatskoj, i to zato što Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju do tada neće ratificirati sve članice EU. Isto je, dva dana prije Sanadera, priznao i njegov ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, ležerno dodajući kako to »ne bi bio kraj svijeta«. Dobro, svijeta možda ne, ali nade u kolektivno političko dostojanstvo – bez sumnje.

I Sanader i Žužul vrlo dobro znaju što bi se to u hrvatskoj politici moralo promijeniti a da EK zemlji u ožujku ipak izda pozitivno mišljenje: država bi, u najmanju ruku, morala pokazati jasnu i nedvosmislenu odlučnost da ispuni ono što sam Žužul zove »pretpristupnim kriterijima«, među kojima je, dakako, najvažnija – suradnja s Haagom. Posve pojednostavljeno: Vlada bi morala uvjeriti EU da čini uistinu sve kako bi generala Gotovinu izručila Haškome sudu.

Umjesto da pronađe optuženoga Gotovinu, vlada Haagu nudi – davnašnju Tuđmanovu pregovarateljicu Vesnu Škare-Ožbolt, i tri ministra pride. To će upaliti, zasigurno. Farsa se nastavlja: uvijek iste fraze, uvijek isti ljudi.