Prvo smo se svi iznenadili, uključujući i najeminentnije članove Vlade, zbog Prodijeve izjave u Bruxellesu o vezi između nedovršenog procesa ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i političke volje EU-a da Hrvatskoj dodijeli status kandidata. Prvo je krenulo prepucavanjem s medijima, a onda i nemuštim objašnjavanjima da ne postoji pravna veza između procesa ratifikacije i stjecanja statusa kandidata.

Energija uložena o objašnjavanja pravnih začkoljica bespotrebno je utrošena. Pravne rasprave nisu bitne. Ono što je u Bruxellesu kazao Prodi, zatim potvrdio njegov diplomat u Zagrebu, predstavnik Europske komisije Jacques Wunnenburger, vrlo je jednostavno i nije ništa novo. Europska komisija sasvim sigurno neće svoje mišljenje o hrvatskoj kandidaturi za EU proslijediti Europskom vijeću ako ne bude postojala suglasnost svih zemalja članica da je Hrvatska ispunila ključne političke kriterije. Dakle, pojednostavljeno, ako ovoga proljeća ne bude napretka glede Haaga, pozitivnog mišljenja Europske komisije krajem ožujka neće biti, a za to je dovoljan negativan stav samo jedne Unijine članice.

Sanaderova vlada ovih tjedana dobiva sa svih strana podsjetnike kako je upravo ona pozvana da riješi sve probleme i pogreške iz prošlih vremena.

Tako će za Veliku Britaniju i Nizozemsku, u slučaju da ne nađu Gotovinu ili se on pak sam preda, biti dovoljno da se pokaže kako se čini sve na tom planu i naravno da se, kada dođu nove optužnice, sve obavi kako treba u roku 48 sati. U suprotnome, od pravnih rasprava o tome je li ratifikacija potrebna ili ne, neće biti nikakve koristi. Jer tada protiv pozitivnog avisa neće biti samo te dvije zemlje, nego i ostalih trinaest. Dokaz za to je nekoliko posljednjih zaključaka Vijeća ministara EU-a o »slučaju Gotovina«. Bez obzira na Veliku Britaniju i Nizozemsku, s oštrim zaključcima o tome da Hrvatska ne surađuje s Haaškim sudom zbog odbjegloga Gotovine složilo se i onih 12 zemalja koje je ratifikaciju hrvatskog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju već obavilo.

Praksa je pokazala da uvijek kada se hrvatski političari uhvate pravnih razloga kako bi objasnili neki politički potez u pravilu slijede dugoročne nevolje. U slučaju jednostranog proglašenja ekološko-ribolovne zone do koje se došlo, dosad rijetko viđenom kombinacijom uskogrudnosti, arogancije i jeftinoga politikantstva tandema Tomčić – Račan, Sanaderova vlada i u vezi s tim ima dodatne probleme. Pojas s odgodom doživio je fijasko, a za obnavljanje porušenih mostova s Rimom Sanader će već ovoga mjeseca morati dokazati da je nova vlada europski usmjerena – da se o vlastitim potezima koji imaju utjecaja i na susjede, ima namjere s njima i dogovarati.

No, još je jedan neriješen problem sustigao Sanadera. Politički potez dobre volje s druge strane Jadrana očekuje se i u vezi s povratom imovine talijanskim izbjeglicama, prije svega onima koji su nepravedno bili izostavljeni iz svih sporazuma.

U posljednje dvije godine otkako je osnovana zajednička mješovita komisija kako bi se to pitanje počelo rješavati, nije napravljeno gotovo ništa. Sanader i Berlusconi će, kada se nađu, o tome morati razgovarati gotovo iz početka; u gotovo dvije godine ta se komisija sastala samo tri puta. I nije se dogovorilo ništa. Premijer Sanader u rješavanju vanjskopolitičkih problema najviše će posla imati kod kuće, u vlastitu dvorištu.

Mnogo jednostavnije će mu u Rimu biti pokazati gestu dobre volje i obećati novi krug pregovora o jurisdikciji na Jadranu i simbolično najaviti povrat nekoliko napuštenih objekata u Istri pravim vlasnicima nego što će vlastito članstvo (njih čak 80 posto) uvjeriti u važnost suradnje s Haaškim sudom. Ne zbog suda kao takva, nego poštivanja pravne države uopće.

Zato Sanader ima mnogo zahtjevniji posao nego što se čini na prvi pogled. Osim što mora Europskoj uniji i SAD-u pokazati da je ova vlada prestala držati fige u džepu u vezi s Gotovinom, Sanader je zbog vrlo obećavajućih najava na sebe preuzeo ulogu lidera, onoga koji će započeti s mijenjanjem prevladavajućeg mindseta, sustava vrijednosti koji, nažalost, u Hrvatskoj još ima malo veze europskim vrijednostima i standardima življenja. Jedno drugo istraživanje, pak, navodi kako gotovo isti postotak ne podržava Sanaderovu izjavu o tome da su manjine bogatstvo svakoga naroda.

Sanaderovoj vladi u vrlo kratkom vremenu zahtjevnih integracijskih rokova na naplatu, a Žužulovoj diplomaciji na teret, dolaze svi grijesi propuštenih ili krivo odigranih poteza bez obzira na to dogodili se oni devedesetih ili nakon 2000. godine. Ispunjavanje političkih kriterija Europske unije (povratak izbjeglica, Haag, reforma pravosuđa), suprotno uvriježenom mišljenju, imat će iznimno pozitivan učinak i na hrvatsko-američke odnose, mnogo pozitivniji od onoga izazvanoga eventualnom odlukom o slanju vojnika u Irak ili, pak, potpisivanja sporazuma o neizručivanju američkih građana MKS-u. Ta pitanja još trenutačno nisu na dnevnom redu.