Fiksacija Ive Sanadera na njegovu povijesnu ulogu (i priliku) da Hrvatsku uvede u Evropsku uniju i time stekne magičnu neprolaznost, zamagljuje glavninu ostalih premijerovih zadaća, ma koliko one po logici stvari bile pretpostavkom za uspješnost njegove misije. Sanader nastupa samouvjereno, ali ne arogantno poput nekih njegovih bliskih sljedbenika (Andrija Hebrang), odlučno, ali ne osvetnički (poput nekih njegovih nižerangiranih pikzibnera), navješta reformu i vlastite stranke i globalnog ozračja u državi, riječju - on hoće, ali je pitanje da li može. Naime, što? Iako je svojedobno gromko obećao da u Hrvatskoj pod njegovom vlašću neće biti revanšizma, jer ovo je mala zemlja u kojoj nema viška kvalitetnih kadrova, neki su se njegovi napaljeni križari nesmiljeno latili čelične metle, čisteći za sobom tragove svojih prethodnika, ali podižući pri tom toliko prašine da je i same HDZ-ove "higijeničare" počela gušiti.

Ministar zdravstva, Andrija Hebrang, zdušno je prionuo poslu "deratizirajući" upravne strukture svoga resora. Tvrdi, doduše, da je dosad smijenjena tek desetina upravnih vijeća u odnosu na broj koji je pomela bivša, koalicijska vlast. Ali, nema sumnje da je ova kudikamo ekspeditivnija, jer se s prethodnicima komparira nakon nepuna dva mjeseca staža!!! U obračun s vodstvom HZZO-a ušao je i ne pokušavajući prikriti da nastupa s pozicije sile i moći, odbijajući susret s direktoricom Zavoda Ljubicom Đukanović i predsjednikom Upravnog vijeća Nikicom Gabrićem, jer "nemam što pričati s onima koji su izgubili izbore". Ministar nije prihvatio čak ni sudjelovanje u HTV-ovu Forumu, osim ako urednik ne bi promijenio listu gostiju. Tolika količina animoziteta i nesnošljivosti u odnosu na drugomisleće ljude, kakvu demonstrira HDZ-ov tvrdolinijaš u Sanaderovoj "soft-vladi", može biti samo kontraproduktivna.

Na istom je fonu svoj ministarski mandat započeo i šef hrvatske diplomacije, Miomir Žužul, a kruna njegova nepotrebnog i svakako štetnog nediplomatskog pokazivanja nabildanih mišica jest slučaj s veleposlanikom Celestinom Sardelićem (da ne spominjemo bahato nasrtanje na medije). Elementarna pristojnost nalagala bi, osobito visokopozicioniranom dužnosniku poput Žužula, da makar do formalne smjene, na koju novoj Vladi nitko ne spori pravo, čuva dignitet djelatnika, poglavito veleposlanika koji u inozemstvu zrcali stanje duha svoje države. Činjenica da u Ljubljani, gdje su se sastali premijeri dviju susjednih zemalja, nije ni protokolarno respektiran kao tada još aktivni veleposlanik, Sardelića je posve opravdano nagnala da dragovoljno odstupi, podnoseći ostavku. No, nije riječ samo o očekivanoj smjeni dužnosnika koja uostalom prati svaku promjenu vlasti, ma koliko ona predizborno bajala o tome da takvom prizemnom nagonu neće podleći, nego još i više o proskribiranim akvizicijama Sanaderove družbe kojima se širom otvara prostor nove Vlade.

Od toga nisu ostali imuni ni Jadranka Kosor, ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, ali ni Sanader. U ministarstvu koje vodi Kosorova za državnog tajnika postavljen je Marijan Križić, a za pomoćnicu ministrice Štefanija Bortek-Knešaurek, oboje pod sumnjom za zloporabu položaja i ovlasti, u razdoblju od 1997. do 2000. g., čime su sebi, navodno pribavili značajnu protupravnu korist. Skandaliziranu javnost, inkriminirani je dvojac pokušao umiriti "presicom" na kojoj su tek ustvrdili da je riječ o sudskom procesu s političkim predznakom. Ministrica, pak, u svoje suradnike, kao "vrsne poznavatelje obiteljskih problema", nimalo ne sumnja. U đerdan novih HDZ-ovih pojačanja nanizalo se štošta, uključujući i ministra gospodarstva, Branka Vukelića (kaznena prijava za zloupotrebu položaja i ovlasti, prometna nesreća u kojoj je jedna osoba ostala trajni invalid), ili potpredsjednika Sabora Luku Bebića (čije je avioletove, da li samo to, sponzorirao čuveni Jambo), a o njihove repove već zapinje i sam premijer. Ponajviše o onaj pred kojim je, iz tko zna kojih razloga, prvi čovjek Vlade svojevoljno zatvorio oči. A rep Stipe Čačije, njegova osobnog tjelohranitelja i k tomu pride pomoćnika ministra obrane (što je apsolutni nonsens!), dovodi u pitanje iskrenost reformiranosti samog premijera, nekmoli njegove stranke. Nominira li k tome za osječko-baranjskog župana prononsiranog Branimira Glavaša (koji ga ja zadužio više od svih), dvoličnost HDZ-a bit će potpuna. Nastavi li ovako, HDZ će biti egzemplarni dokaz da naši političari na greškama ne uče, nego tek kližu... Gdje je nestao HDZ-ov kodeks časti?