Iako premijer Sanader i njegov ministar vanjskih poslova oduševljeno tvrde kako je prva europska turneja vrha nove hrvatske administracije bila trijumf, svakom je realnom analitičaru jasno da je ona završila katastrofalno. Europski fijasko nove administracije nije, međutim, uzrokovan apriornim nepovjerenjem prema nacionalističkom pokretu koji se u Hrvatskoj vratio na vlast.

Dapače, retorika kojom se novi premijer služi od izbornoga dana i način na koji je svojoj manjinskoj vladi u Saboru osigurao potporu većine zastupnika, za većinu su političkih promatrača bili ugodno iznenađenje. Stranim analitičarima, doduše, ne promiče ono što je previdjela većina domaćih, a to je da sve obveze, što ih je preuzela prema predstavnicima umirovljenika i manjinskim zastupnicima, obvezuju Vladu tek u drugoj polovini ove godine, dakle, tek nakon lipnja, do kada je premijer Sanader očekivao avis - mišljenje Europske komisije o hrvatskoj molbi za punopravno članstvo - i odluku Europskog vijeća o daljnjoj sudbini pregovora o pridruženom članstvu s Hrvatskom.

Hrvatska, realno, trenutačno uopće nema šanse za otvaranje pregovora o pridruženom članstvu, jer Europska unija jednostavno nema podloge za to. Deset zemalja koje 1. svibnja pristupaju Uniji te Bugarska i Rumunjska, koje čine "drugi krug" proširenja, obuhvaćene su ugovorom iz Nice, ratificiranom u svih 15 parlamenata zemalja članica. U vrijeme sklapanja tog ugovora Hrvatskom je vladao Franjo Tuđman i ona je bila u neproglašenoj, ali dosljedno provođenoj, međunarodnoj izolaciji, pa nitko nije ni pomišljao na nju kao na moguću kandidatkinju za članstvo.

Kad je krajem 2002. Europska komisija (a prije svih komesar za proširenje EU-a Verheugen) počela govoriti o mogućnosti da se Hrvatska pridruži dvjema zemljama "drugog kruga", činilo se vjerojatnim da će tijekom talijanskoga predsjedanja Unijom biti usvojen ustav Europske unije i da će on biti osnovicom za njeno daljnje proširenje. Zbog političke igre dviju američkih europskih saveznica, Poljske i Španjolske, do kompromisa o ustavu nije došlo i Unija se našla u ozbiljnoj političkoj krizi. Bez europskog ustava, Hrvatskoj je ostala tek jedna mogućnost napredovanja u pridruživanju Uniji - zauzimanje pozicije u kakvoj je i Turska, dakle, postizanje prihvaćanja molbe za članstvo, ali bez izvjesnoga datuma kad će pregovori stvarno početi.

Novi ministar vanjskih poslova Žužul, međutim, svojim je krivim prvim potezima i nesmotrenim izjavama prokockao i tu šansu, dodatno smanjujući hrvatski manevarski prostor za europeizaciju. Naime, u svojim je prvim izjavama objavio svoju fasciniranost poljskom vanjskom politikom i najavio kako i on namjerava hrvatske pregovaračke pozicije s EU-om osnažiti oslanjanjem na potporu Bushove administracije (kojoj je destabiliziranje europskoga integracijskog procesa jedan od prioriteta), a ekvilibriranjem između SAD-a i Europe "štititi nacionalne interese".

Nakon krize, što ju je u EU-u izazvala Poljska, "najlošija učenica u razredu pristupnica", unutar Unije počeo se formirati koncept "Europe dviju brzina". Njemačka i Francuska, prema kojima se prethodna hrvatska administracija odnosila krajnje skrupulozno, počinju raditi na redefiniranju strategije razvoja Unije, a povećava se skepsa prema svakome onom tko bi u Uniju mogao unositi dodatnu nestabilnost.

Prodi je stoga promijenio kriterije Europske komisije koji vrijede za Hrvatsku. Dok bi Račanova administracija dobila avis i bez ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (istoga onoga koji je Sanader, kao šef opozicije, nastojao opstruirati i spriječiti njegovo potpisivanje) u parlamentima svih petnaest zemalja današnjih članica Unije, Sanaderova će administracija morati pričekati ratifikaciju. Znamo li kako je malo vjerojatno da bi Britanija, Nizozemska i Italija SSP ratificirale prije 1. svibnja 2004., otvara se dodatno pitanje - ratifikacije toga sporazuma u deset parlamenata zemalja pristupnica. Dakle, avis ne samo da neće doći na red pred Europskim vijećem za vrijeme irskoga predsjedanja nego se odgađa "ad calendas graecas".

Nakon puta Europom premijer je Sanader govorio o pozitivnom "govoru tijela" na koji je, navodno, nailazio među sugovornicima. Možemo vjerovati da na osnovi svoga vlastitog iskustva gospodin Sanader zna očitavati poruke "govorom tijela", što mu ih upućuju sugovornici, ali kao premijer bi se ipak morao usredotočiti na posve eksplicitne izjave koje ne samo da nisu tajna namigivanja i koketiranje nego nisu niti posebno "diplomatski" prikrivene.

Ovakav tip samouvjerenosti nije primjeren odnosima kandidatkinje za pristup prema Uniji, u kojoj vladaju kriterijima određena pravila, pogotovu nakon što se EU već "opekao" na Poljskoj koja se u pristupnom dijalogu ponašala slično, ali joj je argument bila činjenica da se radi o golemoj zemlji s velikom geopolitičkom važnošću i prije svega golemom tržištu. Stoga ovakva logika premijera male, siromašne i ne osobito geopolitički važne zemlje, nikako neće biti primljena sa simpatijama.

Šteta je već učinjena, a u domaćoj se političkoj javnosti o njoj uopće ne govori. Niti domaći politički analitičari, niti javno mnijenje ne prepoznaju "slijepu ulicu" europeizacije, u kojoj smo se odjednom našli. Ne reagira li se brzo, ne dođe li u najkraćem vremenu do povratka na političku strategiju skrupuloznoga odnosa prema politici Francuske i Njemačke te do stvaranja političke platforme prihvatljive Britaniji, kao trećemu velikom osloncu Unije (dakle, prije svega uhićenja odbjegloga Gotovine), uz istovremenu suzdržanost prema Bushovoj administraciji koja, za razliku od Clintonove (a ta je bila od znatne pomoći Hrvatskoj u obrani državnoga suvereniteta), nastoji destabilizirati europske harmonizacijske procese, Hrvatska će se naći u europskoj izolaciji.

Sve očitije postaje kako je strategija što je Hrvatskoj namjenjuje marginalni desno-radikalni The Washington Times - uloga "Izraela na rubu nestabilnoga Balkana" - dakle, militantne državice koja će u zoni nestabilnosti promicati američke političke interese i istovremeno svojom radikalnom politikom destabilizirati i istočno i zapadno susjedstvo, ono što su Sanader i njegovi suradnici stvorili "reformom" Tuđmanove političke misli i strategije.