Ivici Račanu, kad izgubi živce, bolje ide denuncijacija nego socijaldemokracija – tako piše Slobodna Dalmacija, koja proteklih godina nije bila baš sklona kritičkim žaokama na račun SDP-ova šefa. Povod za ovako drastičnu kvalifikaciju Račanova je izjava, citirana u jednim dnevnim novinama, da njegovo povlačenje s čela stranke snuju udbaški krugovi.

Vaš je novinar danima čekao da iz SDP-a demantiraju tu skandaloznu tvrdnju. To se nije dogodilo, pa je očito riječ o vjerodostojnom citatu. Dakle, Račan tekstove koji govore o tome da »SDP traži novog vođu« vidi kao »podvalu koja ima svoje dubinske, gotovo povijesne razloge« te nastavlja: »Mnogi današnji glasači nikad nisu čuli za njega, ali čovjek koji se zove Ivo Družić bio je moj glavni protukandidat kad sam prvi put postajao šef SDP-a, odnosno ondašnje Komunističke partije Hrvatske. S Družićem, čiji je brat bio jedan od šefova ondašnje državne sigurnosti, kao i s čitavim nizom radikalnih ljevičara, ja sam raščistio još 1990. godine... i sada mi se, nakon toliko godina, pokušavaju revanširati.« Ergo, pričom o tome tko bi trebao naslijediti Račana bave se samo »ljudi koji su karijeru počeli u Udbi« te radikalna ljevica.

O tome tko bi mogao zamijeniti Franju Tuđmana mediji su široko razglabali, još za života bivšeg šefa države. Također se mnogo debatiralo o tome tko nakon Gotovca, ili tko nakon Budišina povlačenja. Takve su špekulacije ili analize sasvim legitimne. Samo je nagađanje o tome tko bi nakon Račana mogao voditi SDP – udbaška podvala. Možda u crvenoj središnjici zaista baš nitko ne želi odstup dosadašnjeg šefa, možda je Račan za njih fakat postao nezamjenjiv, ali u demokracijama čelnici stranaka koje izgube izbore snose konzekvence i nema šanse da barem ne ponude ostavku. Gubitak vlasti smatra se još većim porazom. U SDP-u te standarde očito ne uzimaju ozbiljno, ili barem smatraju da njih ne obavezuju.

Posebno je incidentan način na koji Račan obračunava s onima koji se usude raspitivati o njegovom povlačenju. U takvim pitanjima šef SDP-a vidi isključivo komplot – svojih nekadašnjih konkurenata, njihove navodno s Udbom povezane rodbine te radikalnih ljevičara s kojima je on davno raskrstio. Prvo, insinuacije o nekim njegovim političkim rivalima iz pretpovijesti i njihovim taze urotama zvuče tragikomično. Drugo, čak i kad bi to bilo točno, kakve veze ima Družićev brat koji je radio u nekadašnjoj Službi državne sigurnosti? To je podmetanje najprizemnije vrste. Svatko odgovara za vlastita djela, nema kolektivne odgovornosti, čak ni kad je riječ o najbližim srodnicima. Treće, tvrdnja da svi oni s kojima je Račan svojedobno raskrstio spadaju u ultra ljevičare, nije ništa drugo nego olako i ružno etiketiranje. Šef je SDP-a prvenstveno raskrstio sa svima koji su mu se učinili kao mogući konkurenti. Iz stranke je odstranio i ljude koji su najzaslužniji za odluku da Hrvatska 1990. ide na višestranačke izbore. Raskrstio je i s mislećim dijelom stranke – od profesora Ivaniševića do profesora Šibera.

Ovakvo denunciranje odavno se u Hrvatskoj nije čulo. Eventualno bi se moglo uhvatiti pod ruku s Hebrangovim ispadima, iako ni on više ne poteže udbaški kalibar. S takvom retorikom priča o SDP-ovom povratku socijaldemokraciji zvuči kao crni vic. Račan će se ponovo kandidirati za šefa stranke. Vjerojatno neće imati protukandidata. Jer tko god bi se prihvatio da mu bude izazivač, lako bi se mogao naći pod optužbom da je produžena ruka zloglasne Udbe.