Opasno je da se cijela »europeizacija« u javnosti Hrvatske percipira kao »mogući datum ulaska« a ne kao proces u kojem ima toliko mnogo teškoga posla. Za Hrvatsku, kao i za bilo koju drugu državu, u biti nije značajno je li to 2007. ili 2017. (iako bi bilo ljepše ovo prvo), važno je i presudno da reforme s papira prijeđu u svakodnevicu i da ljudi sve intenzivnije osjećaju čudo kakvo su iskusila tranzicijska društva država srednje Europe

Proširenjem »velikim praskom« svi će biti pametniji, pogotovo kada se svih 25 igrača uhoda do mjere da Unija radi bez zastoja i kada umjesto gostujućih učenika i pripravnika na ministarskim skupovima odlučuju ravnopravni partneri (ili bi takvima makar morali biti). Potvrde da se stvari mijenjaju nalaze se po ulicama Bruxellesa i ne mora se ulaziti u mramorom opločenu kocku Justusa Lipsiusa, zdanja Ministarskog vijeća za spoznati promjene, dovoljno je gurati se automobilom u šest traka obližnje avenije i u vremenu najživljeg, dakle najsporijeg prometa gledati oko sebe.

Dužnosnici u EU na automobilima nose posebne registarske tablice s plavim »euro«. Sve je više takvih automobila koji su zadržali i nacionalne naljepnice te okolo prometuju »euro« škode sa CZ i PL, »euro« passati, a mađarski se jezik udomaćio na ulicama a ne samo u Komisijinu kafiću – kao što je svojedobno bliskim postao grčki ili portugalski. Romano Prodi je nekidan u Europskom parlamentu istaknuo, po tko zna koji put, povijesnu važnost proširenja. Rekao je i nekoliko riječi o budućnosti, povezavši proces proširenja s penjanjem na planinu, tek kada je uspon gotov (kao i proširenje) s dohvaćenog planinskog prijevoja pucaju novi vidici.

S planinskog prijevoja – nakon uspona proširenja – Europa će zaista izgledati drukčije. Balkan mora unutra jednoga dana i uz jedinu izvjesnu stvar da je neizvjesno koliko će Unija biti solidarna prema integracijskim naporima preostalih pet država, ali opet izvjesno da će pomoći biti osjetno manje i da će se nastavak – ili završetak – procesa proširenja odvijati u bitno drukčijim okolnostima od priprema terena za »veliki prasak«.

»Veliki prasak« morao se dogoditi i morao se zbiti unatoč svim onim nepovoljnim i ponekad obeshrabrujućim nalazima Europske komisije o stupnju nerazvijenosti, o korumpiranosti, o lošim domaćim običajima, o sporoj provedbi europeiziranih zakona u praksu. Komisija je, s obzirom na to da je postojala čvrsta politička volja da prasak nastane u dogovoreno vrijeme, spremno prelazila preko svih boljki koje su žuljale, žuljaju a i žuljat će ne samo buduće članice nego i Uniju samu. U prvim danima procesa Javier Solana trebao je izigravati posrednika kako bi Solanin kompromis postao mostom Slovenije prema EU a preko talijanskih enormnih traženja ustupaka.

U finalu procesa Komisija je stavila »crno na bijelo« da su svi stari grijesi etničkog čišćenja koji je potpisala država (Beneševi dekreti) prošlo, oprošteno vrijeme, i da novih zahtjeva ne smije i stoga neće biti. Samo dva takva elementa sutradan možda uspore put Hrvatske, iako ne moraju. Dobro ih je imati na pameti, pogotovo kada službeni predstavnici (dobro)susjedne zemlje s one strane Jadrana već obećavaju kazne zbog aplikacije međunarodnih zakona. Zemlji koja se tko zna po koji put našla ukliještena između dvije faze, dvije skupine, dva razdoblja jer je na jedno zakasnila a drugo je njoj prekasno, ovog trenutka zaista treba jedino izjašnjavanje EU-a o vremenu početka pregovora.

Rok znači davanje jasne perspektive da Hrvatska i svi oni koji sudjeluju u ovoj »europeizaciji« znaju kada im je činiti. Što činiti, odavno je poznato, integracija je, naime, jedna od rijetkih povezujućih tema svih bojica domaćeg političkog spektra. Rok je Hrvatskoj planinski prijevoj na kome će se uskoro, istina na drugoj planini ali nakon jednako teškog penjanja, naći deset država a tamo ih čekati 15 udomaćenih planinara. Budući da je riječ o procesu u kojem jedna zemlja prihvaća praksom provjerene uzuse zajednice država, šteta je pa i opasno do kontraproduktivnosti da se cijela »europeizacija« u javnosti Hrvatske percipira kao »mogući datum ulaska« a ne kao proces u kojem ima toliko mnogo teškoga posla.

Za Hrvatsku, kao i za bilo koju drugu državu, u biti nije značajno je li to 2007. ili 2017. (iako bi bilo ljepše ovo prvo), važno je i presudno da reforme s papira prijeđu u svakodnevicu i da ljudi sve intenzivnije osjećaju čudo kakvo su iskusila tranzicijska društva država srednje Europe. Do prijevoja predstoji dugačko, mučno penjanje i opasnosti padanja unatrag zapinjanjem na kamenčićima (recimo Haagu, kada to već nije cijelo gospodarstvo!), a kada već stignemo gore, godina ulaska neće biti »greda«. Stoga, posvetiti pozornost kreativnoj aktivnosti uspinjanja. S prijevoja će se i onako sve vidjeti i znati.