Tjerali lisicu, istjerali vuka. Stipe Čačija zapravo je masovna pojava. Na isti način na koji je Sanaderov bodyguard umjesto vritnjaka dobio povlaštenu predsjedničku mirovinu, šef je države za izvanredni doprinos Hrvatskoj vojsci počastio niz sličnih zaslužnika – od stjuardese u predsjedničkom avionu do tajnice generala Stipetića. Čačijin slučaj očito je samo vrh jedne skandalozne prakse.

Prvo, sporan je način na koji se Stipe Mesić pokušava prikazati nevinim u predmetu Sanaderova tjelohranitelja. Što više objašnjava, više se zapetljava. Predsjednik kaže da je od ministra obrane dobio legalan i legitiman prijedlog o Čačijinom povlaštenom umirovljenju, ne može on svaki prijedlog ispitivati, nije on, kaže, istražitelj ni sudac. Zahtjev da se Čačiji dodijeli predsjednička mirovina jeste legalan, formalno je u skladu sa zakonom, ali nikako nije legitiman, jer je u raskoraku s pravdom.

Mesić se ne može vaditi ni tvrdnjom da je on samo potpisao ono što su mu drugi priredili. Kao šef države odgovoran je za sve što potpiše. Predsjedničke se mirovine dodjeljuju njegovim rješenjem, pa ga ni odgovornost ne može mimoići. Ako je Čačijinu penziju »naslijepo« potpisao, znači li da se tako ponaša i u drugim slučajevima? Da svoje ime na državne akte stavlja bez veze i obaveze? Znači li to da se predsjednik Republike ne osjeća odgovornim za bilo koji vlastitom rukom potpisani dokument? Kada je svojedobno Komisija za pomilovanja zabrazdila u nepravilnosti, pa je bila iznimno milostiva i prema vozaču svoga člana Josipa Boljkovca, Mesić se znao postaviti – komisiju je raspustio, a nije se nečasno izmotavao.

Drugo, još je skandaloznije da Čačija nije izuzetak ni najgori. Prema istraživanju jednog tjednika, u Hrvatskoj je, za bivšeg i sadašnjeg predsjednika, dodijeljeno 509 povlaštenih mirovina. Tuđman je predsjedničkom penzijom odlikovao Ivicu Rožića, jednog od optuženih iz gospićke skupine, Mesić nedavno – na prijedlog ministrice Antunović – Wernera Ilića, koji se također dovodio u vezu s nekim glasovitim podmetnutim ekspozijama. Sasvim suprotno tvrdnjama da su takve odluke legalne i legitimne, zapravo je riječ o flagrantnoj zloupotrebi prava. Počasno i povlašteno umirovljenje dinamitaša, generalove tajnice ili domaćice u predsjedničkom zrakoplovu protivno je smislu i svrsi samog instituta predsjedničke mirovine. Nitko od pobrojanih očito nema nikakvih posebnih zasluga za razvoj oružanih snaga, ali kako je taj uvjet u sferi osobne procjene predlagača i šefa države kao vrhovnog zapovjednika, onda ga je moguće odgovarajuće rastegnuti, sve do njegova potpunog ignoriranja. Što je ravno zlouporabi predsjedničkih ovlasti.

Treće, najskandalozniji je Mesićev pokušaj da spisak privilegirano umirovljenih zataji javnosti, s tvrdnjom da su ti podaci službena tajna. Predsjednik je svojedobno objavio imena generala, koje je zbog miješanja u politiku i navodno pučističkih namjera brzopotezno umirovio. Ako nije krio njihove generalije, nema pravo skrivati ni ostale. Uostalom, predsjedničke mirovine, po zakonu, pripadaju samo posebno zaslužnim časnicima, a javnost valjda ima pravo znati imena hrvatskih odličnika. Da ih ističe kao primjer, da se nacija njima ponosi.

Namještanje i zloupotreba predsjedničkih mirovina, javnosti iza leđa, najveći je skandal Mesićeve vlasti. Skandal je takve razine da bi šef države morao razmisliti o konzekvencama, sve do ostavke. Umjesto toga, predsjednik se baš ovih dana javno oštri na još jedan mandat.