Ako je točno da je u demokratskoj državi porezni obveznik božanstvo, onda dajem do znanja da kao punjačica hrvatskog proračuna zabranjujem da se mojim novcem financiraju licemjeri, nametnici, tipovi koji ukidaju svaki smisao postojanja pravne države, koji svojim ponašanjem dovode do toga da se u ovoj zemlji pošten čovjek osjeća, najblaže rečeno, kao budala. Ne pristajem na to da godinu dana osiguravam egzistenciju takozvanim državnim dužnosnicima koji su zbog neshvatljiva rasipanja proračunskog novca na luksuzne žlice i vilice, na skupe mikrovalne pećnice ili raskošne tepihe položene po podovima jednoga državnog zavoda ekspresno razriješeni u roku od par dana. Ne pristajem plaćati godinu dana plandovanja čovjeku koji nema ni karaktera ni srca ni muškosti toliko da se brine o vlastitom djetetu, da druge skandale vezane uz njega ne spominjemo. A ne raduje me, bogme, ni to što je hrvatska vlast na brzinu skupila toliko idiotskih afera koje asociraju na nekadašnji HDZ-ov stil, niti što je u slučaju spomenutog nekarakternog čovjeka stavljenog na dužnost pomoćnika ministra policije bila upregnuta cijela državna i stranačka mašinerija kako bi ga se zaštitilo. Na kraju je zaštitna brana, koju je premijerskim autoritetom pojačavao sam Sanader svojim odbijanjem da prizna kako je pogriješio, popustila pod naletom prljavog rublja iz pomoćnikova privatnog života.

U svojoj slojevitosti te su afere, među ostalim, ukazale na zakonodavna rješenja koja kao da su smišljena da zaštite nemoral, bahatost, bezakonje i varalice. Spomenuti trojac, koji je postao sinonim za skandal, naime, ima pravo na jednogodišnju dužnosničku apanažu jer im je zakonom zajamčeno da će šest mjeseci primati punu, a šest mjeseci pola plaće. Da bi to ostvarili, dovoljno je da na dužnosti budu jedan jedini dan. Zakonodavčev je cilj bio da zaštiti državne dužnosnike od burze za zapošljavanje tako što će im proračunskim novcem kupiti godinu dana u kojoj bi se oni trebali ponovno zaposliti. Naravno, u zakonu ne postoji nijedan instrument koji bi zaštitio porezne obveznike od onih državnih dužnosnika koji nisu zaslužili takvu brigu jer nisu poštivali zakone, jer su se postavljali iznad njih i uvjerili sami sebe kako su svemoćni.

Zapravo, kad se pogleda računica, čovjek se pita zašto se i ne bi tako osjećali. Naime, prosječna plaća pomoćnika ministra u Hrvatskoj iznosi oko 12.000 kuna neto ili dvadesetak tisuća kuna bruto. To znači da za godišnju dužnosničku bruto naknadu - koja se računa, ponovimo, šest mjeseci puna i šest mjeseci pola plaće - samo jednome čovjeku treba u proračunu rezervirati više od 200.000 kuna. Za troje bivših dužnosnika bruto iznos se penje iznad 600.000 kuna. Radi usporedbe recimo da tri prodavačice u nekom megamarketu koje u prosjeku mjesečno na ruke dobiju oko 2000 kuna za to moraju raditi više od pet godina. Ovdje se ne radi o demagogiji, nego o činjenici da će i te prodavačice - koje se nerijetko osjećaju potpuno izrabljene, da o potplaćenosti ne govorimo - iz svojih plaća davati kune za jednogodišnju sigurnost troje ljudi koji za njih nisu napravili pod milim Bogom ništa.