Ako je suditi prema raspoloženju u Bruxellesu, Hrvatska bi uz malo sreće, ali i vlastita angažmana, uistinu u lipnju mogla postati zemlja kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Na posljednjem sastanku Vijeća ministara EU-a, ministri vanjskih poslova Austrije i Slovenije, Benita Ferrero Waldner i Dimitrije Rupel, zemalja kojim je najviše stalo da se granice EU-a pomaknu što prije na istok, pozvali su sve u EU na flaksibilnost prema hrvatskoj kandidaturi. Velika Britanija i dalje se smatra najvećim sponzorom hrvatskog ulaska u EU, a premijer Blair je Sanaderu poslao osobno pismo ohrabrenja.

Ta izjava je iznimno važna. Prvo da bi se prestalo unedogled raspravljati o tome što je prije tri tjedna rekao Verheugenov šef Romano Prodi kada je u vezu doveo proces ratifikacije s uspješnom kandidaturom Hrvatske. I da ne bi na kraju zbog političke i politikantske nervoze »ispao kriv« kolega, Hinin novinar.

Jer ako političke suglasnosti nema, proces neće niti započeti. Verheugenov je glasnogovornik upravo to naglasio. Njegova izjava je i neugodna vijest za sve koji eventualni neuspjeh već počinju vezati uz novoskovanu britansko-nizozemsku urotu i »posebne britanske interese u regiji« zbog nedovršenih procesa ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Jer kako je to prvi objasnio Prodi, prenio novinar Vukadin, zatim morao potvrditi šef izaslanstva Europske komisije u Zagrebu Wunnenburger, i na kraju još jednom naglasio Verheugenov glasnogovornik Filori, ako postoji politički problem u samo jednoj zemlji članici Europske unije, od pomaka, odnosno pozitivnog mišljenja Europske komisije – ništa.

Nakon svih ohrabrenja i poticaja koji su u Zagreb stigli što bilateralno, što multilateralno, posljednjih dana i tjedana, ono što je potrebno sada učiniti je riješiti se napokon »ostataka neke bivše Hrvatske«. Lišiti se ostataka te bivše Hrvatske znači igranje mačke i miša s Haagom zamijeniti ozbiljnom suradnjom i povlačenjem poteza koji će pridonijeti stavu da zemlja čini sve što je u njezinoj moći u vezi s tim. Dakle, sve što nije činila vlada prije ove, ni sve vlade prije nje.

Suočavanje s ostacima neke bivše Hrvatske događa se i ovih dana sa »slučajem Čačija«. Došlo je dotle da je premijer morao pozvati policajce kako bi od Čačijinih prijatelja zaštitili žrtvu i medije koji su neugodnu priču objavili. U borbi za nestajanje tog dijela neke bivše Hrvatske, mediji su dosad zabilježili možda najveći uspjeh. Jer su natjerali vlasti da povuku poteze i smijene one koje pozicije u državnoj strukturi ne zaslužuju.

Jako je dobra vijest da se u Hrvatsku vratio američki veleposlanik William Montgomery. I to samo zbog toga što se nakon umirovljenja vratio živjeti u Hrvatsku. Veleposlanik Montgomery, kvalitetan i lucidan službenik State Departmenta, također je podsjetnik na neku bivšu Hrvatsku. U vrijeme kada je u njoj službovao, ta Hrvatska nije imala nikakve šanse da se priključi procesu integracija. U toj Hrvatskoj su 126 novinara prisluškivale i pratile politizirane tajne službe, proces povratka izbjeglica namjerno se sprječavao, a vlasti su se bavile migracijskim inženjeringom dovlačenja ljudi iz druge države kako se u svoje domove ne bi mogao vratiti dio njezinih građana.

Vodile su se i posebne medijske operacije, pokušavajući dokazati kako Montgomery radi jedino i isključivo na rušenju Hrvatske. Nakon njega je u Hrvatsku došao veleposlanik Rossin, kojeg je pak jedna druga vlast, ona posljednja, javno kroz usta Gorana Granića prokazala »kao nesposobnog«. Nakon mandata u Hrvatskoj, veleposlanik Rossin je, uz svu svoju nesposobnost, uspio, za divno čudo, ući u dio administracije koja se bavi nacionalnom sigurnošću i u vezi s Irakom.

Ova Hrvatska s premijerom Sanaderom na čelu očekuje ovoga proljeća europski uspjeh. Za taj uspjeh neće biti dovoljno pozvati Veliku Britaniju, Nizozemsku i Italiju da ratificiraju Sporazum, nego stvoriti uvjete da se ratifikacija dogodi. Put se zna, metode su također poznate. Treba ih samo primijeniti. Ostacima neke bivše Hrvatska unatoč.