Milan Babić, nekadašnji lider pobunjene i samoproglašene srpske Krajine, jučer je pred Haškim sudom priznao krivnju za progon hrvatskih civila u proteklom ratu, kao i suučesništvo u »udruženom zločinačkom pothvatu« Miloševićeve bande. Nekadašnji krajinski harambaša skrušeno je izrazio vlastiti »osjećaj sramote i dubokog kajanja« zbog zločina u kojima je sudjelovao, pozvao je srpski narod da se suoči s istinom te zamolio »braću Hrvate da oproste Srbima« radi budućeg suživota.

Babićevo priznanje, slično priznanju i pokajanju Biljane Plavšić, dio je nagodbe s Haškim sudom. Nekadašnji šef Krajine lani je bio važan svjedok optužbe u procesu Slobodanu Miloševiću. Kao insider dao je dragocjene podatke o tome kako je Beograd gospodario sudbinom hrvatskih Srba te ih držao kao svoje lutke na koncu. Babićevo priznanje Haškom će sudu pomoći da dokaže Miloševićevu odgovornost za zločine u Hrvatskoj. Na kooperativnost Tužiteljstvo je uzvratilo ublažavanjem optužbe i obećanjem da za Babića neće tražiti kaznu dužu od 11 godina zatvora. Može se dvojiti o tome koliko je to u skladu s pravdom, ali i hrvatski sudovi poznaju institut zaštićenog svjedoka. Neki se zločini bez takve pomoći uopće ne mogu razvaliti. Babićev poziv Srbima da se suoče s istinom, kao i njegovo traženje oprosta od Hrvata, također imaju svoju vrijednost, bez obzira jesu li posve iskreni.

Uostalom, bez namjere da uspoređujemo, ali i Hrvoje Šarinić prije nekoliko je dana u procesu Miloševiću istupio kao svjedok optužbe, a nije baš sigurno da svojim svjedočenjem nije spašavao i vlastitu kožu. Jer i njegova je uloga Tuđmanova tajnog pregovarača s Miloševićem, više godina, krajnje problematična. Nije samo izvršavao direktive, javno je nastupao kao potpuno odan Tuđmanovim zamislima i politici. Kad nitko drugi nije htio, on je Hrvatskoj objašnjavao opravdanost, na račun Bosne skrojene, »male velike Srbije«. Šarinić nije izrazio žaljenje, zbog svoje uloge, niti je zatražio oprost. A morao bi, barem pred hrvatskom javnošću. Kojoj je godinama lagao.

Da nema Haškog suda Tuđmanov bi adlatus još uvijek bajao da je njegov bivši gazda, što se Bosne i Hercegovine tiče, čist kano suza. Kao što je to, selektirajući činjenice, ispisao i u svojoj knjizi. Tek u Haagu, pred Tribunalom, Šarinić se prisjetio da je dvojac Milošević-Tuđman u Karađorđevu zaista dogovarao podjelu Bosne. Prisjetio se da je njegov šef vazda tvrdio kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, da je umjetna tvorevina. Posvjedočio je i o dogovaranoj trampi teritorija: Karadžićevim Srbima Tuđman se spremao ustupiti dio hrvatskog državnog teritorija, na krajnjem jugu zemlje. Šarinićeva provala sjećanja vjerojatno je uzrokovana procjenom da se Tribunalu, za razliku od domaće javnosti, ne može muljati.

Haški sud ima mnogo mana, ali bez njega narodi na prostoru ex-jugoslavije zadugo još ne bi znali što im se događalo, uspostavljanje pravde bilo bi mislena imenica, normalizacija regije daleka, nesaglediva budućnost.