Dok je na predizbornim skupovima pazio na Sanadera, nitko nije znao tko je Stipe Čačija. Nakon što mu je Mesićpotpisao predsjedničku mirovinu, a premijer Sanader ga postavio za pomoćnika ministru policije, već je većina znala tko je on. Sada, nakon što je javno prokazan da "ne plaća alimentaciju", a Sanader ga se javno odrekao, svi znaju tko je Čačija. Za samo dva mjeseca osjetio je akceleraciju uzleta i brzinu pada. U međuvremenu je začuđenoj javnosti stvoren dojam da se radi o najsposobnijem policajcu u Hrvatskoj!

Način na koji je Sanader javno "pokrivao" Čačiju nije ostavljao nikakvu dvojbu u Čačijinu sposobnost. Vjerojatno čovjek i jest sposoban. No, usprkos tome ipak je ostala javna rezerva u način kako ga je premijer honorirao. Malo je bilo suglasnih s odlukom da Čačija dobije predsjedničku mirovinu. Ne zato što je ne bi zaslužio, jer to malo tko u javnosti i zna. Javno se negodovanje pojavilo zbog sumnje da je Sanaderova nagrada Čačiji posljedica političkog deala s predsjednikom Mesićem.

I predsjednik i premijer niječu da bi Čačijina mirovina mogla biti povezana s mogućnošću buduće trampe između Središnjice i Pantovčaka. Stvara se uvjerenje da je Predsjednikov potpis prvi znak dobrohotnosti, kojemu je krajnji cilj dobiti HDZ-ovu podršku za drugi predsjednički mandat. Ako je tako, onda ni sadašnja blamaža s Čačijom tome neće puno naškoditi. Pa vjerojatno ni premijeru. Predsjednik je već dokazano "stari mačak", koji je do sada preskočio bezbroj ograda, a da ne bi i ovu najnoviju tarabu s potpisom za Čačiju. A sudeći po anketama o političkoj popularnosti, gdje se Sanader stalno penje, onda je moguće da će i on neokrznut preskočiti plot s Čačijom. Odricanje od Čačije može ga učiniti još popularnijim, tj. to mu može biti ubilježeno kao "politička principijelnost". Jednako kao što mu je unapređivanje Čačije bilježeno u rubriku "pravi frajer". Jer za naš politički etos tu i nema nekog proturječja.

Kada bi u našoj političkoj kulturi bio problem između načela i tzv. prakse onda bi se Sanader s tim susreo već kod gafa svoje potpredsjednice Jadranke Kosor i blamaže s njezino dvoje pomoćnika. U zreloj demokratskoj javnosti ni premijer ne bi prošao sasvim "lišo". A prošla je i potpredsjednica koja je "jamčila" za svoje (problematične) suradnike, i predsjednik Vlade! I jednome i drugome popularnost poslije toga nije pala. Naprotiv. Nije to samo posljedica njihova osobnog šarma i političke uvjerljivosti, nego i naših naravi i mentaliteta, našega "odgoja za demokraciju".

Slučaj Čačija u kratkoj povijesti naše demokracije i nije neka osobita novost. Bilo je u njoj i puno ružnijih primjera. I skandaloznih i kriminalnih. Vrhunac beščašća ipak je bio visoki državni činovnik koji potkrada humanitarne fondove! Besprizornost dostojna svakoga gađenja. Za sve osim za njegove "liberalne" prijatelje. Sada bi čak i takvi "principijelni pojedinci" mogli upirati prstom u Čačiju, ciljajući zapravo preko njega u Sanadera. Da je Sanader malo bolje provjeravao one koje su on i njegovi stranački pouzdanici uzimali u Vladu, sigurno je mogao izbjeći i spomenute "revolveraše". No, i mimo toga, ostaje sasvim nejasno kakva je to provjera s toliko rupa!? Ako su Sanader i njegova najbliža suradnica tako birali svoje bliske suradnike, što bi tek moglo biti s onima koji im nisu toliko važni i toliko bliski?

Za demokraciju je prirodno da tzv. kadrovi s rupičastim biografijama otpadnu. No, čudno je da se to dogodi za deset dana vlasti! Taj tipični hrvatski šlamperaj samo pokazuje kako su birani i unapređivani. Kada ih se politički eutanazira, onima koji su ih izmislili mogla bi, unatoč tome, u apsurdima prebogatoj hrvatskoj stvarnosti opet porasti popularnost!