Iako i ministar financija Ivan Šuker ističe da se čak 72 posto PDV-a ubire »na granici«, u Vladi još ne vide da smanjujući PDV samo dodatno potiču uvoz i povećavaju dobit uvoznika i trgovaca, a ustvari inozemnih kompanija i banaka, tih novih gospodara ovdašnje ekonomije

Već priznate minuse prilikom imenovanja nekolicine ministarskih pomoćnika, pa i činjenicu da među ključnim ljudima koji će voditi nacionalnu ekonomiju nema ni jedno – na državnoj, poslovnoj ili znanstvenoj razini – dokazano, jače ime, može se i zanemariti. Ali, to što je kao prvi potez pred Hrvatskim saborom i javnošću odabrala magloviti manevar s PDV-om, doista potiče na dvojbu: zna li Sanaderova vlada svoj posao ili ne?

Jer, poput lakmus-papira, Vladin je Prijedlog izmjena Zakona o porezu na dodanu vrijednost jučer pokazao da – razvodnit ćemo malo boju koju je taj zakonski papir, uronjen u Sabor, izbacio na površinu – premijer i ključni ministri, nadležni za gospodarstvo i financije, još ne znaju odakle bi, čime i u kojem smjeru.

HDZ je, prisjetimo se, gotovo punih deset godina suvereno upravljao državnim poslovima, pa su mnogi u domaćoj javnosti pretpostavljali da će na temelju tog iskustva i s dokazanim stručnjacima za državne financije, makroekonomiju i privatizaciju više-manje s lakoćom preuzeti vlast, te baš na prvom zasjedanju Sabora povući poteze od koncepcijskog i strateškog značenja. Od svake se nove vlade, naime, očekuje da starta s novom srednjoročnom koncepcijom razvoja zemlje, pa u tom okviru i s novom četverogodišnjom projekcijom državnoga proračuna, u sklopu koje bi za mjesec-dva prezentirala i pomno razrađen novi godišnji proračun. Prihvati li parlament tu novu koncepciju, tada iz nje logično proizlaze i projekcije državnoga proračuna, pa tek na njihovu kraju, u izvedbenim papirima i prijedlozi promjena pojedinih poreza ili čak cjeline fiskalnih mjera. Dakako, zbog visokih stručnih zahtjeva te vrste tematike, dobro je u Vladi imati i teorijski visoko upućene stručnjake, kako se parlamentarna rasprava ne bi pretvarala u bujicu besmislica i amaterskoga nadmudrivanja.

Jučer je, međutim, sve (p)okrenuto naopako. Izvan bilo kako skicirane nove razvojne koncepcije, daleko od svake moguće vizije novog državnog proračuna, ali – da paradoks bude još veći – u sklopu nerazjašnjena spora s prošlom vladom o tome je li joj ostavila manjak u državnom budžetu ravan vrijednosti 4,5 ili čak 6,8 posto godišnjeg bruto-proizvoda, premijer Sanader i ministar Šuker ponudili su Saboru smanjivanje poreza na dodanu vrijednost sa stope od 22 na 20 posto, s tim da se primjenjuje tek od 1. siječnja 2005. godine. Ponudili su tu mjeru, »radi podizanja standarda, u korist građana«, iako znaju da trgovcima ne mogu narediti da za iznos tog poreznog rasterećenja snize cijene, kao i to da bi građani iz donjih slojeva na nižem PDV-u, ako bi svi trgovci uredno snizili svoje cijene, imali uštedu od samo 20-ak kuna mjesečno.

Sami su se uvjerili da se 72 posto PDV-a ubire »na granici«, ili u prijevodu da su gotovo tri četvrtine domaće ponude iz uvoza, ali ne vide da smanjujući PDV samo dodatno potiču uvoz i povećavaju dobit uvoznika i trgovaca, a ustvari inozemnih kompanija i banaka, tih novih gospodara ovdašnjega tržišta i ekonomije.

Niži PDV, međutim, ne potiče samo daljnji rast uvoza i vanjskotrgovinskog manjka, pa i manjka u platnoj bilanci i u državnom proračunu, nego i novo vanjsko zaduživanje za pokrivanje tih minusa, ali uz sve izvjesnije više kamate. Kad se takvi hazarderski manevri rade brzopleto i pred TV-kamerama, ali bez suglasnosti MMF-a, tada se s razlogom postavlja pitanje: zna li Sanaderova vlada svoj posao.