Braćo Hrvati, oprostite braći Srbima«, zavapio je kninski zubar Milan Babić u sudnici u Haagu, priznavši krivicu za zločine koje su pobunjeni Srbi učinili u Hrvatskoj. Očito je da je s Babićem postignut izvjestan deal, poput onog s Biljanom Plavšić, ali bez obzira na to – i na davno pokopanu retoriku »o braći« – ovo Babićevo »kriv sam« mnogo znači.

Milan Babić je jedan iz plejade onih koje je Beograd instrumentalizirao i namijenio mu, prema točno smišljenom scenariju, ulogu trojanskog konja u Hrvatskoj. Babićevi pajdaši, sve opskurni likovi iz okolice Knina, maltretirali su Hrvate mjesecima, postavljali balvane, onemogućili normalan život i napravili uvertiru za krvavi rat u Hrvatskoj. Pod krinkom »ugroženog srpstva« otjerali su Hrvate, činili zločine i izigravali operetne vlastodršce krvavih prstiju. Prodefilirali su tu razni likovi, skladištari, vozači kamiona, stručnjaci za općenarodnu obranu, podijelili si »ministarske« fotelje i uz pomoć JNA i Miloševićeve logistike srušili dobar dio Hrvatske.

Sada, napokon, i iz usta jednog od kolovođa srpske pobune u Hrvatskoj čujemo riječi pokajanja i priznanja zločina, dok iz tribunala stiže formulacija da je Babić kriv za istrebljenja i ubojstva Hrvata, zatočenja i protjerivanje civila.

Nakon Babićeva priznanja više ništa, pa ni u Haagu, ne može biti onako kako je dosad bilo. Zauvijek otpada svaki pokušaj da se »Oluja« prikaže kao operacija etničkog čišćenja, jer je Babić priznao da je protjerao Hrvate, razorio im imovinu, uništavao groblja, crkve. Pa zar su se nakon toga Hrvati morali pomiriti s time ili je bilo nužno »Olujom« vratiti hrvatski teritorij? Nikakva etničkog čišćenja nije bilo, a to što su Srbi, mnogi i zbog nečiste savjesti, a neki organizirano iz Beograda, otišli iz Hrvatske, uistinu nije krivica hrvatske strane.

Najbolje u Babićevu priznanju jest poziv da se srpski narod suoči s istinom i rastereti kolektivne sramote. Za to nisu potrebne obostrane isprike, a posebice ne one od strane koja je bila žrtva agresije. Za to je potrebno poštenje i hrabrost, odricanje od vjekovnih težnji za dominacijom, tuđim teritorijima, snovima o nebeskom narodu. A to je jednako potrebno i Srbima u Hrvatskoj i Srbima u Srbiji. Tek tada će tamne knjige iz mistične Srpske akademije trajno otići u neslavnu povijest, a budućnost neće donijeti novog majstora i šegrta – Miloševića i Babića.