Dosad su europarlamentarci primali plaće prema nacionalnim prosjecima, što je u Bruxellesu i Strasbourgu stvaralo dosta nejednakosti. Talijani su uvijek prolazili najbolje s oko 11 tisuća eura po parlamentarnoj glavi, Portugalci najgore jer su za isti posao dobivali upola manje novca, a s proširenjem Unije može se lako dogoditi da - ostane li sve po starome - Litvanac dobije samo 350 eura mjesečno

Put do pakla je, kažu, popločen dobrim namjerama, ali i cesta do gluposti. Tko želi definiciju političke promidžbe u ime štednje – a kojom se troši više negoli prije, iako pojam štednje preživljava – dovoljno je prihvatiti se teme plaća europarlamentaraca. Dosad su europarlamentarci primali plaće prema nacionalnim prosjecima što je u jednakosti polukruga parlamentarnih zdanja u Bruxellesu i Strasbourgu stvaralo dosta nejednakosti. Talijani su uvijek prolazili najbolje s nekih 11 tisuća plus eura po parlamentarnoj glavi (uz korekcije zbog godina i staža), Portugalci najgore jer su za isti posao dobivali upola manje novca od Talijana, a s proširenjem Unije može se lako dogoditi da bi, ostane li sve po starome, Litvanac dobio samo 350 eura mjesečno.

Sklapanju financijskih konstrukcija u ime moralno opravdanog izjednačavanja primanja parlamentaraca potpomagala su uvijek moralom neopravdana pravila prema kojima je, recimo, svaki zastupnik imao pravo nadoknade troškova zrakoplova po cijeni karte za biznis-klasu, čak i ako je koristio običnu, ekonomsku, pa i ako je nije koristio. Priča nije bez vraga jer je takvo upotrebljavanje rupe u propisima pripomagalo parlamentarcima krpati razlike između Portugalca i Talijana.

Nadoknade od nekoliko desetaka tisuća eura godišnje izjednačile su plaćeni parlamentarni rad, ali i stvorile sliku parlamentaraca vječno gladnih nezarađenog novca. Tema se s kraćim prekidima reciklira uredno posljednjih četvrt stoljeća i sve je postalo toliko predvidljivo da više i nije smiješno nego patetično: neki parlamentarci govore o »moralnoj korupciji« i istodobno nastavljaju primati prihode na način na koji im to sustav omogućuje.

Budući da je kredibilitet parlamenta, pogotovo parlamenta koji želi i hoće te zahtijeva biti moćniji i utjecajniji od ovoga sadašnjega, došao u pitanje stalnim sukobima između parlamentarne prakse i onoga što se zove moralom i principima, parlamentarci su se nakon velikog rata dogovorili izjednačiti plaće i da izjednačavanje razmijene za odustajanje od povlastica. Prihvaćena je opcija po kojoj je plaća parlamentarca, bio on iz Slovenije, s Malte, iz Njemačke, Portugala ili Švedske, jednaka i iznosi oko devet tisuća eura.

Parlamentarci će plaćati poreze u matičnim zemljama, a sustav potpomaganja u ime popunjavanja praznina i izglačavanja nacionalnih razlika bit će uklonjen jer sada, kada su svi jednaki pred platnom vrećicom, nema razloga muljati kako bi se kreirala umjetna jednakost. Parlamentarcima će biti ograničena mogućnost preoblikovanja troškova u smislu viših nadoknada, troškovi će biti fiksni, poznati i napisani crno na bijelome, što je zapravo velik, gotovo revolucionaran korak u smjeru domaćinskog ponašanja i obzira prema novcu poreznih obveznika.

Odluka je voljom nekoliko država blokirana na glupome mjestu i iz još budalastijih razloga. Ministar vanjskih poslova Njemačke priznao je novinarima da, eto, Njemačka neće ništa uštedjeti zadržavanjem starog načina plaćanja i doplataka, no sada se Nijemcima očito ne može prodati priča da će parlamentarci u vremenima štednje dobiti povišicu, iako će na kraju godišnje dobivati stotinjak umjesto 120 tisuća eura.

Prosječan birač gleda samo iznose a ne i njihovu pozadinu – političari to uvažavaju čak i kada griješe. Povišice neće biti pozdravljene u narodu, pa će stoga na snazi ostati mjere po kojima će ti isti porezni obveznici svoje izabrane zastupnike plaćati više da bi, eto, imali dojam kako ih plaćaju manje. Pobjednik nad zdravim razumom u ovoj je priči najobičnije populističko mudrijanje kojim je malo besplatne reklame za navodno domaćinsko ponašanje plaćeno zadržavanjem i visokih troškova i jednoga sustava koji je omogućio ozakonjeno namještanje računa.

Litvanac će do daljnjega imati niska primanja jer je to nacionalni propis, te će svojih 350 eura nadograđivati prikazivanjem nepostojećih troškova ili njihovim napuhavanjem kako bi dostigao jednakost plaćanja u jednakosti rada i radnih obveza s kolegama. Parlament će i dalje ismijavati, možda čak i vlade koje su mu stopirale reformu plaćanja zastupnika kako bi pred publikom na domaćem terenu zavrijedile komplimente koje ni u kom slučaju ne zaslužuju. A ovo je, naravna stvar, tek početak i tek vrh ledenog brijega priče o odnosima i interesima pojedinih država članica u zajednici Unije.