Nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima i dobivanja premijerskog mandata Ivo Sanader morao je biti svjestan dviju stvari. Najprije, da velika većina birača koja mu je dala potporu ne želi razbijati glavu o finesama politike nego da će ga isključivo, kao i ostatak biračkog tijela, cijeniti po rezultatima bilo na domaćem bilo na međunarodnom planu. I drugo, kakve god poteze vukao, pa i one doskora »nezamislive« za HDZ i njega kao predsjednika, nema se razloga bojati za poziciju u stranci dok god bude dobivao pljesak na javnoj sceni.

Jedino je u ovom ključu moguće dešifrirati Sanaderov »iskorak« na skupu kvadrilaterale na Brdu kod Kranja gdje se, dajući na neki način alibi Saboru za odluku o proglašenju ekološko-ribolovnog pojasa kako čitava stvar ne bi zvučala kao povlačenje pred moćnijima, gorljivi i beskompromisni zagovornik tvrdog stava o gospodarskom pojasu (»međunarodna zajednica ne može Hrvatskoj negirati njeno pravo«) prometnuo u zagovornika dijaloga i multilateralnih pregovora. Pred europskim vratima, koja je odlučio do kraja otvoriti, netragom su nestala inzistiranja na »nacionalnom ponosu« i sličnim »argumentima« koji u interesno isprepletenom svijetu ipak imaju svoje granice.

Jer, nije samo postojeća hrvatska Vlada svjesna povećanog interesa za razgovor o proglašenju ekološko-ribolovnog pojasa pa je za njega otvorena, kako je to u subotu izjavio Sanader, nego su tog interesa već duže vrijeme svjesni i neki (na žalost malobrojni čak i u bivšoj vladajućoj koaliciji) političari, a pogotovo analitičari i stručnjaci koji su do jučer »derali glasnice« a da ih je malo tko iz HDZ-a i stranaka sa sličnim stajalištima uopće želio slušati. Ono što su prije tri mjeseca govorili Romano Prodi i ostali čelnici Europske unije, a što se pojednostavljeno rečeno može svesti na to da Hrvatskoj nitko ne može zabraniti proglašenje ni gospodarskog ni bilo kakvog drugog morskog pojasa, ali je to ne može spasiti od daljnjih pregovora sa susjedima želi li postati dio europske zajednice država, nije dakle izgubilo na aktualnosti koliko god se mi u međuvremenu zavaravali.

Sanader je naučio lekciju o europskom načinu vođenja politike i odlučio iskoristiti priliku. Uz to su mu se počele otvarati i karte. Demokršćansko-narodnjački lobi u europskoj politici je uz njega, ima podršku i SAD-a, a u cijeloj toj atmosferi »slomila« se i odlučna Carla del Ponte koja u izjavama vezanim za Hrvatsku i njenu Vladu isijava zavidnim optimizmom. Štoviše, gotovo se samoproglasila hrvatskim »dijamantnim sponzorom« koji će je uvesti u EU. Također, ne valja zanemariti ni poziciju Hrvatske u regiji. Mirnom i demokratski nekonfliktnom smjenom vlasti, te gotovo koncilijarnim duhom vlasti i vodećih snaga oporbe kada su u pitanju ključna državna pitanja, Hrvatska se u svijetu više nego ikada u posljednjih desetak godina doživljava kao antipod Srbiji i Crnoj Gori te BiH, regionalni svjetionik kojeg valja podržavati i nagraditi.

Sanaderova prilagodba Europi može stoga naposljetku dovesti do proljetnog prihvaćanja kandidature Hrvatske za članstvo u EU, kao što je u svibnju 2000. koalicija bila nagrađena članstvom u Partnerstvu za mir. Ono, međutim, što dolazi poslije, ni na domaćem ni na međunarodnom planu, neće Sanadera, Vladu i HDZ poštedjeti daljnjih kušnji u kojima će svakodnevno morati dokazivati svoju proeuropsku orijentaciju.