ZAGREB, 1. veljače – Carla del Ponte se nakon međunarodnih tribina, na kojima je stupnjevano »ribala« Hrvatsku zbog »nesuradnje« s tribunalom u Haagu, odlučila u subotu navečer s HTV-ova ekrana izreći nekoliko »prigodnih« riječi. Prva točka njezina obraćanja hrvatskoj javnosti tiče se europskih ambicija Zagreba: »Upravo ćemo mi biti prvi, koji ćemo poduprijeti hrvatski ulazak u EU, jer ćemo javiti Bruxellesu da država potpuno surađuje s tribunalom«.

To je teza s kojom je već nastupila na mjestima zbog kojih tri zemlje u Europi nisu ratificirale Sporazum o pridruživanju EU, zbog kojih je Hrvatska već pretrpjela brojne političke posljedice.

Druga točka: tužiteljica je potvrdila da je izravno razgovarala s premijerom Ivom Sanaderom, da ju je on uvjeravao da će Hrvatska i za njegova mandata dobro surađivati s tribunalom, a da je njoj »zbog toga drago« te da ne sumnja da će biti bilo kakvih problema u odnosima s hrvatskom vladom. Možda je previše lakonski reći da je tužiteljica bila »pristojan« gost na HTV-u, pa da se nije htjela upuštati u još neke, eventualno škakljivije teme odnosa Banskih dvora i Suda. Primjerice, da je nabrojila primjere kada ona to nije dobro surađivala s vrhom administracije u zemlji. Osim kad je zbog vlastite tužiteljske kancelarije morala nekog pritisnuti, jer spis Ante Gotovine nije mogla završiti.

Treća točka: Ante Gotovina. Carla del Ponte je nakon službenog dijela intervjua rekla da će, pojavi li se optuženi Gotovina pred Sudom, odmah dobiti i mogućnost da se brani sa slobode. Tu tvrdnju je teško staviti u upravni govor tužiteljice. Dva su razloga. Prvi, što ona dobro zna da tako ne može po procesnim pravilima, kojih se pred tribunalom mora pridržavati. Drugi, zato što tužiteljstvo jednostavno nije u stanju preuzeti rizik da bjegunac, koji se u Haagu čeka više od dvije godine, puštanjem na slobodu bude ponovno u prilici pobjeći, nakon prvog raspravnog poziva. Sličan rizik tužiteljica nije htjela preuzeti ni u slučaju Janka Bobetka. Ostarjelog i bolesnog optuženika nije htjela ona transferirati u Haag, već je tražila da to učine hrvatske vlasti. Bilo tko da je taj potez napravio snosio bi posljedice za fizički status osobe, koja taj put jednostavno nije mogla podnijeti.

»Mislim da će Hrvatska biti prva zemlja koja će moći primjereno suditi za ratne zločine«. Da ne bude zabune, ta je konstatacija stara barem dvije-tri godine. Izrečena je upravo u Haagu, ponavljana mnogo puta, čak i kad je domaće pravosuđe i samo sumnjalo u točnost te tvrdnje. Naravno, protekom godina, postalo je jasno da to nije pohvala reda radi, da to ne znači da se ovdašnjim sudovima neće dogoditi još poneki »Lozina«, ali ukupno bi se ti procesi mogli održati već - sutra.

Tih pet točaka su ključ njezina hrvatskog nastupa. Ima tu još mnogo pojedinosti, koje pokazuju da njezin intervju nije slučajan, da služi kao najava njezinih skorih referata pred nadležnim tijelima Europe i Ujedinjenih naroda. Sve što je od tužiteljice ugodno čuti, zapravo, treba ohrabriti hrvatsku stranu da uhvati Antu Gotovinu ili da ga nagovori na predaju, da nakon toga slijede tribunalske pohvale u Bruxellesu i - svi veseli.

No, dojam je da tužiteljica svojim istupom definitivno ništa nije učinila kako bi ohrabrila Gotovinu na predaju (»ako je bio hrabar u ratu, nema hrabrosti doći na Sud«). Dapače, Gotovina tek sad ima razloga posumnjati u ponuđena mu obećanja. Jer, izravno, treba li Hrvatska odgovarati za njegov bijeg? Tužiteljica kaže da to nije stvar kažnjavanja jedne države, već procesa, koji se o njezinoj integraciji vode pred europskim nadležnim tijelima. A tim će tijelima baš tužiteljica ponuditi svoju ocjenu o kojoj Hrvatska nema pravo ni zucnuti. Službeno i u svoju obranu.Rahim Ademi

Početna faza mogla bi se označiti žestokim političkim pritiskom domaće javnosti na to da je uopće instaliran sud pred kojim bi se mogli naći i pripadnici vojnih, policijskih i političkih struktura iz Hrvatske. Od toga da se »u obrani zemlje ne mogu počiniti zločini« do potpunog ignoriranja činjenice da Rezolucija UN-a 827, kojom je Sud osnovan, obvezuje i Hrvatsku kao članicu UN-a.

Druga faza odnosa s Haagom počinje 19. travnja 1996. godine, kad Hrvatski sabor donosi Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom. Iako je njegovo donošenje pratio niz ovdašnjih političkih kontroverzi, Zakon je izglasan i 26. travnja te godine stupio je na snagu. Osim ključne nadležnosti haaških pravosudnih tijela za ratne zločine, taj je dokument uveo i pojam »suradnje« službenog Zagreba i haaškog tribunala.

Tužiteljica u Haagu u to vrijeme je Louis Arbour, međutim, njezinog se mandata u stručnoj i zainteresiranoj političkoj javnosti malo tko sjeća. Pune četiri godine, do 2000. i promjene vlasti u Hrvatskoj, napetosti između Hrvatske i Suda izbijaju isključivo zbog optuženih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Tribunal zamjera dr. Franji Tuđmanu i Vladi, što se neke obveze iz »suradnje« ispunjavaju samo pod silnim političkim pritiskom. U to vrijeme, nijedan Hrvat ili građanin Hrvatske nije se našao na popisu optuženika tužiteljice Arbour.

Treća faza napetosti kulminira promjenama u Hrvatskoj i dolaskom u Banske dvore koalicijske vlade. Tad počinje raditi i Ured Vlade RH za odnose s Haagom, održava se veliki, masovan protest zbog najavljenog suđenja umirovljenom generalu Mirku Norcu. On ne odlazi u Haag, već u pritvor Županijskog suda u Rijeci, gdje mu se nakon suđenja izriče kazna od 11 godina zatvora. Istodobno, Vlada nastoji prekinuti veze, koje za ratne zločine u BiH terete hrvatsku državu i njezinu vlast.

Dolaskom Carle del Ponte u haaško tužiteljstvo, spominju se, pa i dolaze prve optužnice protiv časnika Hrvatske vojske. Bile su tri: protiv Rahima Ademija, Ante Gotovine i Janka Bobetka. Ademi se odmah predao i otišao u Haag, da bi se uskoro vratio u Hrvatsku, gdje i danas čeka nastavak postupka. Gotovina je pobjegao odmah po prvom signalu o optužnici i otad se većina »sudara« s Haagom povezuje isključivo s njegovim imenom. Slučaj Bobetko je poznat, od »pravnoga rata s tribunalom«, pa do smrti optuženika.

Carla del Ponte je, revizijom njezina ureda i sve većim budžetskim prohtjevima sudskom mehanizma bila prinuđena na te pritiske odgovarati pritiscima na Hrvatsku. Naravno, u dijelu hrvatskih stvarnih, a ponekad i izmišljenih odgovornosti. Zapravo, da nije Gotovine i povremenih prigovora u vezi s dokumentacijom, Haag i Zagreb su sve te godine mogli proživjeti u idiličnim odnosima. A idile nije bilo, jer se politika, ona unutarhrvatska prije svega, prečesto miješala u te odnose, dajući baš Carli del Ponte alibi da sve što zapne opisuje kao »hrvatsko bojkotiranje haaškog tribunala«.

V. R.

Gotovina je njezin nezavršeni spis. Ona od Hrvatske traži da dokaže da bjegunac nije na državnom teritoriju »dužnika«. Jer dok održava taj status otvorenog spisa i države koju za bijeg jednog njenog građanina može optužiti, lakše održava svoje pravničke i proračunske razgovore, brani pred političkim tijelima svoj tužiteljski status. I iz te zamke, čije si je niti isplela sama, dakako, uz pomoć odbjeglog optuženika, ne može.

Može tužiteljica reći da ju kao čovjek Gotovina zanima, može dvojiti o njegovoj vojničkoj hrabrosti u odnosu prema »pravosudnom kukavičluku«. Sve može, ali ne i iz tužiteljske kože. A u toj joj koži redovito postane tijesno kad joj Gotovinu spomenu Amerikanci, glavni financijeri haaškoga sudskoga proračuna. I kad američki i ini pravnici počnu listati akte koje je tužiteljstvo dosad izdalo, a za nove optužnice ima samo još jedanaest mandatnih mjeseci. Jednako joj je raspoloženje i kad obavještajci raznih nacionalnih i stručnih boja ipak potvrde da odbjegli Gotovina nije u Hrvatskoj. Onda se ona, uz svu iskazanu susretljivost, »sjeti« da je prošle godine Gotovina bio u Hrvatskoj, a da za posljednjih mjesec dana nema podataka. Nema?

Oduzme li se Hrvatska Carli del Ponte kao »krivac« u slučaju Gotovina, što joj ostaje. Ostaje pitanje koje joj se postavlja – kakav je to ona tužiteljski operativac. Nije li i u sadržaju njezinog optužnog akta sadržan, barem dijelom, razlog za toliku tvrdoglavost jednoga bjegunca. Zašto je onaj bivši hrvatski premijer uopće morao pisati pismo kojim odbacuje dio optužnice? Zašto se priča o »genocidu« pripisana Gotovini ne valorizira svih ovih mjeseci bijega, ako je jasno da neki drugi sudski postupci i njihovi rezultati govore protiv tog navoda iz optužnice?