Priča o Stipi Čačiji i formalno je okončana: bivši premijerov bodygard stradao je na koncu od ruke vlastitog mecene, te je razriješen dužnosti pomoćnika ministra policije na terenskoj sjednici Vlade prekjučer u Splitu. Razloga za trijumfalizam ipak nema, makar bi ga se moglo očekivati od lista koji držite u rukama: baš novinsko otkriće "Slobodne" i njezina sinjskog dopisnika Saše Jadrijevića Tomasa o skandaloznom dugogodišnjem Stipinu odnosu prema izvanbračnom djetetu i njegovoj majci pokazalo se krajnje neprobavljivim argumentom obiteljskom moralizmu konzervativne Vlade. Vlast što je u oporbenim danima ustrajno mahala barjacima dječjih doplataka, a koja danas majkama troje i više djece demonstrativno produljuje porodiljni dopust, sebi jednostavno ne može dopustiti luksuz da na čelne pozicije u izvršnoj vlasti instalira arhetipske primjere antiočeva. Ta političko-marketinška Vladina logika, međutim, ne iscrpljuje čitav set puno čvršćih i javnijih razloga zbog kojih je Čačija morao odstupiti, te baš zbog tako jeftinog salda službenih argumenata njegova smjena nema ni legalističku ni demokratsku dimenziju. Kao prvo, po zakonskim i etičkim principima kojima se rukovode ozbiljne zemlje, Stipe Čačija nije trebao biti ni nominiran, a kamoli imenovan na funkciju doministra jer je riječ o bivšem aktivnom časniku HV-a koji je niz godina javno kršio propise o službi u Oružanim snagama radeći kao tjelohranitelj u HDZ-u dok je u MORH-u bio na bolovanju. Za ono za što bi u svakoj uređenoj državi dobio nečasni otpust, od svojega imenjaka Mesića — zbog tko zna koje HDZ-ove protuusluge Pantovčaku — nagrađen je predsjedničkom mirovinom. Tek nakon što su ga imenovali na mjesto pomoćnika ministra u MUP-u, Vlada je utvrdila kako to imenovanje nije u skladu sa zakonom, pa su — da se čovjeka pretjerano ne inkomodira — zbog Čačije najavili naknadnu promjenu toga zakona. Ostave li se čak po strani sve dopunske inkriminacije koje su mu se stavljale na teret — neotplata kredita, lažno posredovanje i ubiranje provizija za stambeno zbrinjavanje kolega iz vojske, pokušaji da silom spriječi objavljivanje teksta o zanemarivanju vlastita sina ... — Stipe Čačija zoran je indikator nakaradnog poimanja kadrovske politike koja zaslužnim sinovima prilagođava zakone, standarde i zadanu proceduru, umjesto da bude obrnuto. Slavlje zbog činjenice što se Čačijin ostavljeni sin ne može poništiti voljom parlamentarne većine ili predsjedničkim ukazom predstavljalo bi isprazan čin medijskog ekshibicionizma. Na kraju krajeva, ta kadrovska avantura porezne obveznike ove zemlje stajat će svakog mjeseca 18.805 kuna, sve do veljače 2005. kad Čačiji istječe pravo na dužnosničku plaću. Edukativna dimenzija slučaja Čačija, dakle, ni minimalno nije sublimirana u poruci da pomoćnici ministara unutarnjih poslova moraju redovito plaćati alimentaciju. Priča o Čačiji trebala bi unijeti reda u dosljednu primjenu hrvatske kadrovske legislative, no u to je teško vjerovati zbog nominalnih razloga njegove smjene. Ona bi mogla postati i poučak o korektivnoj ulozi medija u nemoralnom političkom kadroviranju, usprkos pritiscima moćnika, zastrašivanjima, falsificiranjima i najavama novinarskih ubojstava kao ostacima starih boljševičkih navada da se pokuša "zaustaviti Reuters". Zauzdavanjem medija, jednako kao i nepoštovanjem zakona, ne pokreće se Hrvatska, nego mlinski kamen oko njezina vrata. Oni koji tomu kumuju — čak i da su inače bezgrešni poput anđela — ni u kojem slučaju ne zaslužuju aureolu "dužnosničke časti", ni prateće proračunske "masti".