Cestogradnja ide dalje, tvrdi premijer Ivo Sanader. Nad poticanom stanogradnjom, međutim, tvrdi bivši ministar Radimir Čačić, nadvili su se sivi oblaci. On ih pripisuje sprezi HDZ-a i SDP-a, no tko god namjeravao dokinuti ovaj projekt učinit će loše. Dok ceste garantiraju bržu protočnost i dostupnost ljudi i roba diljem Hrvatske, pa su time izravno povezane s rastom poduzetničkog i investicijskog rejtinga zemlje, ništa manja nije ni uloga beneficiranog stanovanja, pogotovo što je riječ o »kućenju« najvitalnijeg dijela stanovništva.

Dobro je, dakle, što su svi javno navijali da cestogradnja ne zamre, kao što je dobro da netko poput Čačića viče i upozorava kako ne bi propao isto tako značajan projekt. Loše je, nažalost, to što je u ovih nekoliko mjeseci malo onih koji su digli svoj glas da se nastave napori bivšeg ministra znanosti Gvozdena Flege, koji je u svom kratkom mandatu pokazao kako treba kanalizirati i one mrvice novca što se sliježu u Ministarstvo e da bi se i u Hrvatskoj na tom planu pomakli s mjesta.

Zato ovih dana, kada HAZU izlazi sa svojim radnim materijalom o Hrvatskoj temeljenoj na znanju, razradi Deklaracije o znanju HAZU-a donesene 17. prosinca 2002. godine, valja upozoriti gdje smo i kamo zapostavljanje znanja (i obrazovanja) vodi.

Pimjerice, u Vladinom programu »Iskustvom do profita« bilo je planirano u dvije godine zaposliti 700 radnika a zaposleno ih je više od 3 tisuće, u okviru programa »Učenjem do posla za sve« bilo je planirano zaposliti 11.000 ljudi spremnih se doškolovati a zaposleno ih je više od 30 tisuća, a u programu »Posao za branitelje« zaposleno ih je 5 tisuća dok je plan iznosio 2,5 tisuća. Sve je to za pohvalu. Nije nimalo nevažno da se ljudima koji su u naponu snage ostali bez posla pruži još jedna prilika. No, zabrinjava što je, praktički, jedini podbacio program »S faksa na posao«, unutar kojega je bilo planirano zapošljavanje 18 tisuća mladih stručnjaka a radno mjesto je dobilo samo njih 2.800.

Ne treba biti odviše mudar pa iz ovih podataka zaključiti da nam je struktura gospodarstva očito takva da su potrebe za visokoobrazovanim stručnjacima gotovo nikakve. Uz časne, i rijetke iznimke sve ono što u Hrvatskoj bilo što proizvodi tehnološki i razvojno ne vidi znanje kao ključ uspjeha. U takvoj situaciji navoditi, kako to čini HAZU, da članice EU za znanost i obrazovanje izdvajaju 8 posto bruto društvenog proizvoda (2 posto samo za znanost) a Hrvatska oko 1,5 posto, te da razlike u znanju i njegovoj tehnološkoj primjeni postaju glavni čimbenici koji dijele razvijene zemlje od nerazvijenih – tek je vapaj upomoć na kojeg, još uvijek, nema odaziva.

Od konstituiranja Vlade suvislog viđenja ovog problema, dakle, nismo imali priliku čuti. Nitko nije pretjerano zabrinut što razvojne odjele u kojima se »mijesi« suvremena tehnologija ima tek nekoliko tvrtki, što su sredstva za različite institute i sveučilišne razvojne institucije simbolična u odnosu na ona u razvijenim europskim zemljama, što se priča o otkriću supervodiča u Zagrebu tretira kao čudo a ne kao nešto što bi za Hrvatsku trebalo postati »normalno« želi li priključak sa svijetom... Društvo znanja postaje poštapalica koja nema veze s našim stvarnim stanjem i budućnošću.