Devedesetih se godina identitet stranaka ogledao već u samom brandu. Bilo je dovoljno reći HDZ, SDP, HSLS... da se zna koji se model razumijevanja svijeta i društva koristi. Nakon 2000. se malo kojoj stranci sviđalo da bude lijeva ili desna. Počelo je naguravanje prema centru koji je trebao potvrditi stupanj stranačke dezideologiziranosti. Sada, kada su gotovo sve postigle imunitet od ideološkog zastranjivanja, odvija se proces programskog preklapanja. Porazom na izborima SDP se odjednom sjetio svojih socijaldemokratskih korijena, HNS otkrio da je njegov pravi prostor zapravo onaj koji je do sada opozicijski svojatao SDP, a HSS se nastoji premjestiti na pozicije Savkina, menadžerskog HNS-a.

Kolika je pak doktrinarna dezorijentiranost liberalnih stranaka, najbolje govori podatak da one mogu naći zajednički duhovni jezik sa svima osim sa samima sobom. Libra je pronašla da bez ostatka nalikuje HNS-u, LS je u Hrvatski sabor ušao na leđima SDP-a, dok HSLS detektira zajedničke interese s HDZ-om. Novoustoličeni predsjednik HSLS-a Ivan Čehok nedavno je demonstrirao ovakvo "nomadsko" stanje svijesti, osuđujući nošenje fašističkog znakovlja, ali tako da u krajnjoj konzekvenciji izjednači fašistu Pavelića s antifašistom Titom. Takva vrst kontićevskog "liberalizma" doživjela je izborni debakl. S pravom. Jer ako se HSP odlučio verbalno denacificirati i profilirati u modernu stranku, kome treba HSLS-ovo koncediranje onima protiv kojih saziva tiskovnu konferenciju!?

Umjesto da se kao liberalna stranka povodom beskrajnih Thompsonovih komercijalnih provokacija pozove na striktno pridržavanje Ustava i zakona, "novi" HSLS se ponovno odaje revizionističkom balansiranju. Ono što razlikuje bespravnu Hrvatsku od recimo pravne Njemačke je dosljedno provođenje zakonitosti. U Njemačkoj je ovih dana osuđena grupa glazbenika koja je svom bendu dala naziv Landser (staro ime za njemačkog vojnika) zbog huškanja na mržnju protiv Židova. Umjesto da pokaže u čemu je humanistička i intelektualna prednost liberalizma naspram nacionalizma ili socijaldemokratizma, Čehok bi osudu Thomsonova huškanja platio trgovanjem (ne)tolerancijom iliti zabranom isticanja Titovih slika.

Još od polemike između Gotovca i Đodana u Hrvatskom saboru, provlači se diskusija o liberalizmu u Hrvata (od Starčevića do Banca), ali čini se da se tom temom najmanje bave sami liberali kojima je osobna karijera načelno važnija od općih načela slobodarstva. Tko je niz godina u Hrvatskoj figurirao kao simbol europskog liberalizma? Hans-Dietrich Genscher u žutom puloveru! Što je on kao bivši ministar unutarnjih i vanjskih poslova mislio o Titu? Divio se njegovoj samostalnoj vanjskoj politici, neovisnoj poziciji u KESS-u, stabilizirajućem grupiranju nesvrstanih koje kao pokret dezideologiziranja međunarodnih odnosa nije bio sklon podcjenjivati.

Dobro, mogao bi reći Čehok, to su vanjskopolitički rezultati, ali mi Tita osuđujemo zbog propusta u unutarnjoj politici. Tko mi? Liberali? Koji? Genscher hvali i Titove procjene da dominacija jednog naroda, u ovom slučaju Srba, mora dovesti do snaženja centrifugalnih sila. "Rabeći svoj autoritet, Tito je proveo niz državnopravnih mjera, pomoću kojih je stvoren uravnotežen odnos između pojedinih republika i naroda…"

Slične se diskrepancije događaju i Sanaderu kada pokušava iz nacionalnih voda otići u socijalne vode na način od kojeg profitira samo politička estrada, a ne i siromašni građani. Usprkos njegovoj apelirajućoj socijalnoj retorici, cijena kruha se stalno diže zbog čega bi u nekim zemljama vlade već pale, posebice stoga što se napuhuju argumenti tog poskupljenja. Vraćanjem umjetne noge Darku Bešteku, reklo se da se time vraća dostojanstvo svim braniteljima. Ali, u istom se tom času ne može oduzimati dostojanstvo direktorici Hrvatskog zavoda za socijalno osiguranje Ljubici Đukanović i svima koji su, za razliku od Stipe Čačije, smijenjeni bez "tople ljudske riječi".