Uznemiravajuće vijesti stižu ovih dana iz europskih poslovnih krugova. Nova anketa među čelnim ljudima vodećih tvrtki u Europi, naime, pokazuje da njih skoro dvije trećine vjeruje da se Europska unija ne bi trebala proširivati na više od 25 zemalja koliko će ih imati 1. svibnja 2004. godine. Agencija koja je provela istraživanje tvrdi da je među njima prevladavajući osjećaj: »da za skori ulazak deset novih članica, ali ne za prijem novih članica nakon toga«. Kada je riječ o zemljama kandidatima, samo 11 posto vrhunskih europskih »bosova« misli da bi Tursku trebalo uključiti u »klub EU«, a za Rumunjsku i Bugarsku taj je broj još manji – 6 posto. Čak i Rusija, o kojoj kao članu EU nitko ozbiljan još niti ne razmišlja, stoji bolje pa bi ovu zemlju u EU primilo 12 posto anketiranih.

U svakom slučaju, malo je vodećih gospodarstvenika u zemljama EU koji dvojehoće li trenutni val proširenja europske zajednice država biti dobar za njihov posao. Njih 90 posto misli da će im proširenje, na bilo koji način, donijeti profit. Korist se najviše očekuje od povećanja unutarnjeg tržišta, pri čemu najbolje, logično kao najmnogoljudnija zemlja među deset novih članica, kotira Poljska. Šefovi europskih kompanija, njih 44 posto, vjeruje da će ova zemlja omogućiti najbolje trgovačke šanse u proširenoj Europskoj uniji.

Ali ova anketa ima svoju specifičnu težinu iz prostog razloga što izražava mišljenje svijeta biznisa a, htjeli ne htjeli, Europska unija prije svega je »ekonomska interesna zajednica«, pa gospodarstvo umnogome diktira i politički razvoj stvari. A tu baš nemamo velikih komparativnih prednosti. Niti smo poput Poljske potencijalno veliko tržište niti imamo neki veliki broj tvrtki koje mogu »oplemeniti« ukupno europsko gospodarstvo. Preostaje nam prekrasna istočna obala Jadrana, imamo nekih potencijala u proizvodnji zdrave hrane i tu, manje-više, priča prestaje. Sve ostale interese međunarodni kapital može, kao i do sada, ostvariti i bez da postanemo članica EU.

Zato se onda treba ozbiljno zamisliti, zasukati rukave i krenuti u akciju. Kako to kaže akademik Adolf Dragičević pri kraju svoje netom objavljene knjige »Doba kiberkomunizma« naši su političari u startu griješili tražeći prolaz u Europsku uniju isključivo u »nadgradnji«, odnosno u političkim tijelima same Unije i njenih članica, a potpuno zapostavivši »bazu«, europski kapital i njegove moćnike, a koji političkom Bruxellesu uvelike kroji kaput.

Naravno, ne treba širiti paniku. No, bolje je puhati na hladno nego urlati od boli kada bude prekasno. Kontradiktorne izjave što stižu posljednjih tjedana iz europskih političkih krugova čim se spomene hrvatska kandidatura za članstvo u EU i moguće vrijeme prijema, daju se protumačiti i »nespokojem« tamošnjih političara koji ni uz najbolju volju ne mogu predvidjeti što će se sve promijeniti skorim proširenjem EU i kakve će to realne probleme u funkcioniranju ove asocijacije donijeti. Ako na to »nalegnu« učestali signali iz moćne ekonomske sfere, poput gore spomenutih, da treba stopirati nova proširenja, mogli bi se do daljnjega pozdraviti s EU. Zato situaciju valja shvatiti ozbiljno. Jednostavno, treba pronaći »hrvatski čip« koji će prihvatiti gospodarski i politički moćnici EU i, kad-tad, primiti nas, ovakve kakvi jesmo – mali u europskom kutku, u svoje društvo. Ima li u vlasti (i opoziciji) doraslih tom zadatku?