Tresla se brda, rodio se miš, mogao bi biti sažetak jučerašnje sjednice Glavnog odbora SDP-a održane iza zatvorenih vrata. Ivica Račan ostao je čvrsto u sedlu svoje stranke unatoč izgubljenim izborima, a najave da će pojedinci ili čak grupa nezadovoljnika njegovim šefovanjem pokušati preuzeti gubitkom vlasti poljuljanu stranku, pokazale su se više nečijim željama negoli stvarnim mogućnostima. Očito, »mladi lavovi«, a spominjala su se prije svih imena prvoga zagrebačkog esdepeovca i dogradonačelnika Milana Bandića, te bivšeg ministra Ivice Pančića, još uvijek imaju mliječne zube.

No prividni mir i status quo u SDP-u ne mogu prikriti sasvim očito nezadovoljstvo najšireg članstva, kao i simpatizera, posljednjim parlamentarnim izborima i gorkim okusom da su Račan i društvo svjesno digli ruke od vlasti. Ne želi li zauvijek ostati u opoziciji i otići u političku mirovinu poput nekadašnjeg koalicijskog partnera Dražena Budiše, Račan i njegovi socijaldemokrati morat će što prije, a najkasnije do konvencije stranke, odlučiti kojem će se dijelu biračkoga tijela obraćati i koji su im prirodni politički saveznici na tom putu, ako su im, kao što tvrde, dosadašnji bili nametnuti. Sasvim je izvjesno da esdepeovci moraju, parafrazirajući Ivu Sanadera, pokrenuti i sebe i stranku žele li se vratiti na istinske socijaldemokratske staze. Za to nije dovoljno riješiti se Zdravka Tomca, već odustati i od konzervativne Tomčeve ideologije.

Kadrovska rješenja i kombinatorika morat će iznjedriti moderne političare sposobne artikulirati ideju socijaldemokracije znatno dosljednije i uvjerljivije nego što su to do jučer činile SDP-ove perjanice, od Račana do Arlovića i Antunovićke, za obnašanja vlasti. Primjerice, prvak njemačkih socijaldemokrata Gerhard Schröder, iako je na izborima dobio drugi mandat, shvatio je unutarstranačke kritike na račun brzine provedbe vladinih reformi tako što je nakon pet godina odstupio s mjesta predsjednika SPD-a. Kancelar vuče poteze skalpelom uoči skorih lokalnih i pokrajinskih izbora svjestan da, ne izvuče li stranku iz krize, neminovno slijedi i smjena njegove vlasti i njegov osobni politički zaborav.

Račan nije Schröder pa niti je mislio niti pokušao svoju očito malaksalu stranku reanimirati još dok je bio na vlasti. Stoga ga sada čeka znatno teži posao vraćanja najprije unutarstranačkog povjerenja a potom onog hrvatskih birača. Vremena nema odviše, jer bez obzira na to što je njegov nasljednik Ivo Sanader praktički tek počeo svoj mandat, njegov eventualni neuspjeh na međunarodnom planu, nagomilani domaći problemi i uznapredovalo aferaštvo poput »slučaja Čačija i Beštek« na koje njegov »reformirani HDZ« nije imun kao ni onaj prethodni, mogli bi dovesti do parlamentarnih izbora i znatno ranije od redovnog roka. Ne stabilizara li Račan SDP i ne vrati li izgubljeno članstvo i birače do datuma njihovog održavanja odnosno dočeka li ga nespreman kao 23. studenoga, otići će u političku mirovinu znatno prije svoga njemačkog kolege.

A žabokrečinu malodušnosti i malograđanštine kojom je ispunio Iblerov trg i svoj debatni budoar može provjetriti tek malo jači propuh koji će otpuhati sve one kojima i nije mjesto u modernom socijaldemokratskom političkom salonu vičnom iznjedriti projekciju hrvatske budućnosti.