Danas, u povodu jučerašnjeg letećeg posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda Zagrebu, s istovrsnom argumentacijom tvrdim: Hrvatska ne mora u NATO, a još manje u Irak. Iako je Rumsfeld otvoreno izjavio da »Hrvatsku doživljava kao strateškog partnera, ne samo u Afganistanu, nego i u širim naporima antiterorističke koalicije«, a njegov domaćin, predsjednik Republike Stjepan Mesić izvijestio da se »spominjao i Irak, ali ništa konkretno, jer Amerika zna da je to ovdje još vrlo osjetljivo pitanje«.

Ni danas nije sporno, naime, da je gotovo cijelu tisućljetnu povijest Hrvatska – što svojom, što tuđom voljom – proživjela u nekom od vojnih saveza ili sustava kolektivne sigurnosti, te pod okupacijom (djelomičnom ili potpunom). Još od 1102. pa sve do 1918. Hrvatska je stajala u različitim političkim, ali bez izuzetka u čvrstim vojnim savezima s Ugarskom, Austrijom ili Austro-Ugarskom, kojima su prvobitni smisao kroz stoljeća pojačavali agresori sa zapada i istoka (od Mlečana i Napoleona do Bizanta i Turaka). Naposljetku, i Karađorđevićeva i Titova Jugoslavija, uz niz drugih, imale su prvorazrednu dimenziju vojnoga saveza. Prvi put nakon prijelomne 1102., Hrvatska je od 1991. i državno i vojno samostalna zemlja. U tom je vremenu – nije li i to paradoks – pobijedila u oslobodilačkom ratu, a zatim vojne izdatke svela na povijesni minimum.

Prema – u Pentagonu – još popularnoj doktrini ekonomista Kennetha Bouldinga, koji je bio savjetnik i u Reaganovoj i u Bushovoj administraciji, sve do 1992., kraj hladnoga rata i slom realsocijalizma i istočnoga bloka uputili su sve, a osobito male zemlje, da uporište u nacionalnoj sigurnosti sada traže u efikasnosti svojih ekonomija, a ne više u vlastitoj vojnoj sili (što je, zapravo, samostalna Hrvatska doslovce provela u politici nacionalne sigurnosti unazad 13 godina!). Kad bi Hrvatska poželjela oponašati Izrael, tada bi – ako bi opstajala samostalno, izvan bilo kojeg vojnog saveza – morala višestruko povećati izdatke za vojsku, iako za razliku od Izraela ne bi mogla računati niti na golemu financijsku, niti na stratešku vojnu pomoć SAD-a. Alternativno, Hrvatskoj bi danas jeftinije i efikasnije rješenje nacionalne sigurnosti trebalo biti u ponovnom uključivanju u neki širi vojni savez, pod temeljnim uvjetom da od toga ima više koristi nego troškova.

Unazad 13 godina hrvatska se geopolitička pozicija nije bitno izmijenila, osim što se njezino gospodarstvo u potpunosti okrenulo integriranju u sustav nove, velike Evrope. No, od raspada Varšavskog pakta i sloma SSSR-a, bitno su se izmijenili američka globalna, ekonomska i vojna doktrina, i američki interesi u NATO-u i UN-u. Kad je 4. travnja 1949. osnovan, NATO je bio ugovorni sustav kolektivne sigurnosti deset zapadnoevropskih zemalja, te SAD-a i Kanade. Kao takav je bio obrambeni sustav, koji je u Članku 5. isticao da zemlje članice napad na jednu od njih smatraju napadom na sve.

Prve ofenzivne akcije NATO je imao tek tijekom 1990-ih, u ratu u Bosni, i prilikom bombardiranja Miloševićevih vojnih i ekonomskih potencijala u Srbiji i Crnoj Gori. Jednostranom američko-britanskom vojnom akcijom u Iraku, NATO je doveden pred novi izbor: ili da se ugasi, ili da se preobrazi u konkurentski, ali samo EU-obrambeni sustav, ili da se u potpunosti podčini novoj američkoj, a zapravo Rumsfeldovoj doktrini o preventivnom udaru. Članice NATO-a se o tim strateškim izborima još nisu odlučile, ali u međuvremenu SAD u svoju igru nastoji uvući što više novih srednje, južno i istočnoevropskih država, ne bi li njihovi vojnici ratovali i ginuli za američke ekonomske i sigurnosne interese gdje god ih Pentagon pošalje (po naftu, protivničko oružje ili ratno tržište).

Stoga se u sjeni Rumsfeldova posjeta »na njegov zahtjev«, Hrvatsku tjera da bira: a) hoće li poslati svoje vojnike u Irak, prije nego Hrvatska uđe u NATO ili ne, b) hoće li američkim vojnicima ustupiti pojedine lokacije za njihove vojne baze, također prije nego što Hrvatska uđe u NATO ili ne, c) hoće li – uđe li uskoro u NATO – otad bespogovorno upućivati svoje vojnike ne samo u Irak, nego kamo god joj Pentagon naredi, i d) hoće li do daljnjega odustati ne samo od slanja vojnika u Irak i Afganistan, nego i od priključivanja u NATO, dok ne vidi ostaje li to obrambenim ili se preobražava u napadački vojni sustav. Usporedo s izborom među tim opcijama na Vladi je da razradi i troškovnik svake od njih, koji uključuje usporedbu koristi i rizika, jer u pitanju mogu biti ne samo rizici od povremenih terorističkih udara ili zahtjevi za sve višim vojnim izdacima u sklopu strateške suradnje s Amerikom, nego i svakovrsne štetne ekonomske i ekološke posljedice, osobito uzduž Jadrana i u Zagrebu kao glavnom gradu.