Američki ministar obrane Donald Rumsfeld nije slučajno sletio u Zagreb na nekoliko sati. SAD-u je važna svaka zemlja, ma koliko mala bila, koja bi im se htjela pridružiti u stabiliziranju prilika u Iraku. Također, vodeća svjetska sila i dalje drži otvoren »natječaj« za svog favorita kao lokalnog lidera u jugoistočnoj Europi. Nestabilne političke prilike u Srbiji i Crnoj Gori, na koje se State Departmant dugo vremena kanio oslanjati, utječu na porast šansi Hrvatske, pogotovo nakon dolaska na vlast Sanaderova tima sklonog proameričkoj politici.

Rumsfeld je zapravo u Zagreb donio košaricu mrkvi. »Okrutni političar«, kako ga krste poznavatelji njegova načina političkog komuniciranja i djelovanja, za sada nema potrebu podizati ton i prijetiti. U ovoj fazi, njegova je nakana i službeno obznaniti Hrvatskoj spremnost SAD-a da je podrži na međunarodnom planu te ostaviti Sanaderu, na kojeg ozbiljno računa, dovoljno prostora i vremena da svoje zamisli, usklađene s američkim interesima, provede u djelo.

Tako treba shvatiti Rumsfeldovu tvrdnju o interesu SAD-a za ulazak Hrvatske u NATO i isticanje američke potpore na tom putu, kao i zahvalnost Hrvatskoj za podršku borbi protiv globalnog terorizma te izražavanje nade da će hrvatska Vlada razmotriti način i mogućnosti sudjelovanja Hrvatske u Iraku. Kako bi pokazao svoju dobru volju, američki ministar obrane nije »stiskao« Hrvatsku kada je u pitanju Međunarodbni kazneni sud, odnosno zahtjev SAD-a da njegovi državljani budu izuzeti iz nadležnosti tog suda. Ta tema, komplicirana zbog različitih stavova SAD-a i EU, te upozorenja iz Bruxellesa da bi svrstavanje na američku stranu moglo usporiti hrvatski put u EU, apsolvirana je načelnim Sanaderovim izjavom da ima razumijevanja za američki stav.

Ivo Sanader će, očito, zajedno s Mimirom Žužulom, morati uložiti veliki trud i iscijediti zadnje atome diplomatske vještine kako bi proveo zamišljeno, uzeo »mrkvu« a izbjegao američke »batine«. Predsjednik Mesić i jučer je pred Rumsfeldom ponovio da slanje vojske u Irak dolazi u obzir jedino pod okriljem UN-a. No, i kada bi »umirio« Mesića, premijer još uvijek ne može računati na dovoljan broj glasova u Saboru koji bi mu omogućio slanje vojske u Iraka. Naposljetku, krenulo je i potpisivanje peticije protiv slanja hrvatskih vojnika u Irak, kao uvertira za veliki antiratni skup predviđen za 20. ožujka u Zagrebu.

Izjednačavajući u svojim nastupnim izjavama značenje prijema u EU i NATO, Sanader je stavio do znanja da posredno računa i na značenje i utjecaj NATO-a (čitaj SAD-a) kako bi stigao i u EU. Pri tome se navodi kako su sve istočnoeuropske države koje će 1. svibnja postati članice EU prije poziva da postanu dio »europske elite« primljene u NATO. Također, prije dva dana ministar vanjskih poslova Žužul optimističnim je za Hrvatsku ocijenio riječi glavnog tajnika NATO-a Jaap de Hoop Scheffera na konferenciji o sigurnosti održanoj u Münchenu. Samo, do summita NATO-a u Istanbulu, na kojemu bi američka potpora Hrvatskoj mogla biti »materijalizirana« pozivom na pristup toj političko-vojnoj organizaciji, Sanaderova administracija morat će nešto konkretno i ponuditi ne bi li zaslužila takvu »ljubav«. Istovremeno, treba paziti da se ne naljuti Bruxelles, te ne iziritira i domaću javnost u kojoj trenutna potpora učlanjenju u NATO (oko 60 posto) ipak vidno zaostaje u odnosu na potporu ulasku u EU.

Sanader sada bar zna što SAD i Rumsfeld misle, kao i to što mu je činiti ako želi izbjeći »okrutnost« američkog ministra obrane. Može li, međutim, to izvesti bez posljedica po svoju politiku, drugo je pitanje.