Predsjednik Mesić, doduše, bio je najavio da će povući odluku o Čačijinom umirovljenju, čiji je prijedlog stigao iz MORH-a, »ako se u stegovnom postupku utvrdi osnovanost optužbi na njegov račun«. No, pitanje je zašto je uopće »brzao« s Čačijinim umirovljenjem. Kada je, naime, bivša ministrica obrane Željka Antunović izjavila da je protiv Čačije pokrenut stegovni postupak jer kao djelatni pripadnik HV-a nije dolazio na posao dok je istovremeno u predizbornoj kampanji bio šef osiguranja predsjednika HDZ-a Ive Sanadera, logično se nametnuo zaključak da je o tome makar elementarnu informaciju morao imati i Ured predsjednika države, čovjeka koji je po Ustavu vrhovni zapovjednik oružanih snaga.

Možda doista do Mesića i njegova kabineta takva informacija nije došla, iako se Antunovićka pobrinula da javnost sazna kako je pokrenut stegovni postupak protiv nekolicine vojnih djelatnika koji su sudjelovali u izbornoj kampanji, što govori i o razini odnosa između Ureda predsjednika i Ministarstva obrane. U svakom slučaju, Mesić je povukao potez kojim želi pred javnošću spasiti svoj obraz i prestati biti talac MORH-a, i ne čekajući okončanje stegovnog postupka iskoristio drugi povod i formulaciju da bi poništio Čačijino umirovljenje.

A stegovni se postupak otegao preko svake mjere. Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Josip Lucić nekidan izjavljuje da posao nije priveden kraju, a prošlo je više od mjesec dana od kada je zataškana stvar isplivala na površinu. Zar je doista toliko ljudi u MORH-u bilo upleteno u sastavljanje prijedloga predsjedniku da se Čačija umirovi, i zar u uredima i hodnicima na Trgu kralja Krešimira doista vlada takva amnezija oko pokrenutog stegovnog postupka da ga se nitko prilikom sastavljanja prijedloga nije sjetio, pa da istragu o slučaju valja protegnuti do u beskraj?

Jednostavno, teško je povjerovati da nitko ni o čemu nije imao pojma dok nisu stigle reakcije na Čačijino imenovanje za pomoćnika ministra unutarnjih poslova, uključujući tu i premijera Sanadera. Samo se po našem starom običaju pretpostavljalo da bi sve to mogla prekriti »magla zaborava«, a sada se, nakon što je istraga ipak morala biti pokrenuta, na relaciji MORH-Vlada-Ured premijera traga za Pedrom koji bi pokrio zataškavanje. Zgodno je na to »naleglo« otkrivanje privatne Čačijine afere s nepoštivanjem sudske odluke o plaćanju alimentacije, pa je praktički nesuđeni visoki državni dužnosnik, olakšavajući Sanaderu situaciju, stradao iz »moralnih« a političkih razloga kao što je trebao.

No, odluka Vlade o Čačijinom razrješenju ne može Sanadera spasiti odgovornosti. U razvijenim demokratskim zemljama morao bi snositi konzekvence sve i da nije ništa znao o Čačijinom stegovnom postupku, a kamo li da se pravio nevješt dok stvar nije procurila. Slično se odnosi i na ministra obrane Berislava Rončevića koji je po službenoj dužnosti trebao znati za zatečeno stanje po preuzimanju resora. Hoće li nekome, kome je stalo do demokracije u Hrvatskoj, pasti na pamet da poslije Mesićeve odluke zatraži formiranje parlamentarnog istražnog povjerenstva koje bi utvrdilo što se doista dogodilo i tko je za ovu blamažu nove vlasti doista kriv?