Hrvatska nije ništa pametnija nakon nedjeljnog posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda. Još uvijek se ne zna hoće li Vlada udovoljiti želji SAD-a i potpisati sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu. Još uvijek se ne zna hoće li hrvatski vojnici ići u Irak. I što je najgore, ne zna se koji je načelni stav hrvatske Vlade u vezi s tim pitanjem. Hrvatska javnost u nedjelju je mogla doznati tek da je Amerika naš "partner, prijatelj i saveznik" i uvjeriti se da premijer Sanader suvereno barata engleskim jezikom. Bolje čak i od službenog prevoditelja. Svi ostali ključni odgovori ostali su visjeti u zraku. Sanader razumije želju SAD-a da se njihovi državljani izuzmu od nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, ali više od toga nije bio spreman priznati. Čak ni na inzistiranje američkih novinara. Znači li to da je obećao Rumsfeldu da će potpisati famozni sporazum o neizručenju, ali se boji to javno kazati? Nije odgovorio ni na pitanje hoće li u Irak ići hrvatski vojnici ili liječnici, ni hoće li se to dogoditi pod mandatom SAD-a ili UN-a, kako to traži predsjednik Stjepan Mesić. Sanader je tek vehementnim nastupom želio uvjeriti javnost kako je Rumsfeldov posjet blistavi vrhunac njegove premijerske karijere. Priče o prijateljstvu Amerike i Hrvatske možda dobro zvuče, ali nisu besplatne. Sanader dobro zna da će odgovore koje je u nedjelju tako vješto eskivirao, jednoga dana ipak morati dati. U tom smislu, nije previše mudro tvrditi da će se reakcije hrvatske javnosti u vezi sa slanjem vojnika u Irak uzeti u obzir tek nakon što Vlada "razmotri to pitanje".

Istina, ove neradne nedjelje čak su i nevladine udruge uzele slobodan dan, pa se na zagrebačkim ulicama nije mogao vidjeti nijedan transparent protiv Amerike. No, sigurno je da se 90 posto hrvatskih građana protivi slanju vojnika u Irak. A i medicinskih ekipa, jer nitko ne želi da njihovi sinovi ginu u paklu Iraka, bez obzira kakvu odoru nosili. I naročito ne žele ginuti pod mandatom SAD-a, čija administracija danas priznaje kako su se kao povod za napad na Irak koristili falsificirani materijali obavještajnih službi.

Lijepo su u nedjelju zvučale Rumsfeldove pohvale i želja da Hrvatska što prije uđe u NATO, kao i trik s Tonijem Kukočem. Ali, sve to ne znači ništa. Bushova administracija previše je kompromitirana da bi se Hrvatska oslanjala na njezinu podršku, a još manje da se hvali njezinim prijateljstvom. Ona od Hrvatske očekuje konkretnu pomoć i usluge: ljudstvo u Iraku i Afganistanu te izuzimanje američkih vojnika od nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda. Je li Sanader spreman sve to pružiti - ako već nije spreman to javno priznati?