Nakon posjeta američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda Hrvatskoj sasvim je jasno da će naša vlast, predvođena premijerom Ivom Sanaderom, svoje uključenje u »euroatlantske integracije« platiti najstrašnijim haračem – dankom u krvi. Nije to toliko čudno od aktualnog premijera koji je još u opoziciji besramno svlačio hlača pred zahtjevima američke administracije, koliko od predsjednika države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Jer, Mesić se, za razliku od Sanadera, u svojim najsvjetlijim oporbenim danima, kao i stranka iz koje dolazi, zalagao za bespogovornu antimilitarizaciju hrvatskog društva. A ona isključuje bilo kakvu pomisao, a kamoli slanje naših vojnika, pogotovo kada to nije pod kapom i zastavom Ujedinjenih naroda, u bilo koju stranu zemlju. Zašto se danas Mesić sve češće služi floskulama poput »bude li pogibeljno«, kada je iz novinskih izvještaja i malom djetetu jasno da je u Iraku pogibeljan svaki dan? Zar ne zna za više od pet stotina vrhunski obučenih američkih vojnika čije prazne čizme u njihovoj domovini svjedoče o pogibelji koja ih je snašla, kada već to mediji u službi Pentagona ne pokazuju, kao ni mrtve Iračane koje niti tko broji niti žali?

Uzmak koji Mesić već sada sprema praktički je potvrda da će Hrvatska vojska pod zapovjedništvom Georgea Busha ginuti u Iraku, te da je hrvatska diplomacija već sada republikanca izabrala za još jedan mandat u Bijeloj kući, ne čekajući odluku njegove nacije hoće li mu krajem godine dati prednost u odnosu na demokratskog (vjerojatnog) kandidata Johna Kerryja. Od te politike »gotovog čina«, u kojem se hrvatski narod koji je dovoljno propatio za svojih ratnih godina ništa niti ne pita, gora je jedino pomisao da je uoči skorih hrvatskih predsjedničkih izbora Mesić postao Račan, odnosno da sve više reternira u svojim političkim potezima. Kao što je Račan parafirao sporazum s Drnovšekom pa ga povukao, Mesić povlači predsjedničku mirovinu Stipi Čačiji, baš kao što je ubacio »u rikverc« nakon prozirne igre s predajom generala Gotovine. Ne vidi li Mesić da je Račana glave na izborima koštala upravo njegova neodlučnost, odnosno misli li izbore dobiti pukim kompromiserstvom ili pak brzopletošću nakon koje slijedi »naknadna pamet«? Gdje se djenuo onaj odlučni predsjednik koji je u mirovinu preko noći spremio desetak generala koji su se drznuli baviti politikom iz uniforme? Gdje je nestao onaj »Ciganin« koji je u mračne ciljeve upregnutim alkarima u lice sasuo da mu ne trebaju dvori već mu je kao takvome i šator dovoljan? Gdje se izgubio čovjek kojega su letvama napadali kada je branio čast imena Trga žrtava fašizma, na kojemu će možda već 20. ožujka antiratno raspoloženi puk tražiti njegovu ostavku, čovjek koji je zbog ideala robijao, ali ih niti zbog Tuđmanovog zlata nije iznevjerio?

Jesu li izborne kalkulacije pojele to »hrabro srce« pa ne vidi očiglednu pogibelj na iračkom ratnom i hrvatskom izbornom polju?