Unatoč svim lijepim riječima »ohrabrenja«, i hrvatskoj Vladi i generalu Gotovini, u nedavnom televizijskom interviewu, glavna haška tužiteljica Carla del Ponte ne posustaje. Nakon susreta s visokim predstavnikom EU za vanjsku politiku i sigurnost Javierom Solanom izjavljuje da još uvijek vjeruje kako je Ante Gotovina u Hrvatskoj. Nije ju u tome pokolebalo ni pisanje francuskog »Le Mondea«, prema kojemu se general s potjernice krije u svojoj »drugoj domovini« među kolegama iz Legije stranaca. Prema njenom mišljenju, bjegunci se najsigurnije osjećaju u svojoj zemlji, makar radili »izlete« u druge zemlje.

Izjavu Carle del Ponte, dakle, valja shvatiti kao daljnji pritisak na Sanaderovu vladu da po tom pitanju nešto učini, ali isto tako da joj ne padne na pamet izbjegavanje obaveza kada u Hrvatsku stignu nove optužnice. Potvrda pak glavne haške tužiteljice da je Sudu na potvrdu predana izmijenjena optužnica protiv Gotovine jasan je signal da će ona slučaj tjerati do kraja. Što se trenutno krije iza formulacije o »izmijenjenoj optužnici«, je li riječ o ublažavanju, pojačavanju ili tek pukoj ispravci nekih činjenica, u ovom je trenutku nemoguće dokučiti, ali Carli del Ponte očito ni na kraj pameti nije da povuče optužnicu. A to drugim riječima znači da se Gotovina mora pojaviti pred Sudom, na ovaj ili onaj način, uz angažman hrvatskih vlasti ili mimo njih. I to, da Hrvatskoj visi kandidatura, a još više pregovori za ulazak u EU ukoliko ne surađuje u slučaju Gotovina.

Ministar vanjskih poslova Miomir Žužul u utorak je na britanskoj televiziji izbjegao direktan odgovor na pitanje bi li hrvatska Vlada uhitila Gotovinu, zadovoljivši se konstatacijom da će Hrvatska ispuniti sve ono što se od nje bude tražilo. I Sanader o samom Gotovini izbjegava govoriti. Kao da se »zbog mira u kući« slučaj hoće marginalizirati, a »dug« Haagu namiriti promptnim djelovanjem po primitku novih optužnica.

Sanaderova i Žužulova »hladnokrvnost« moguće je posljedica i takozvanog »rezervnog plana«, o kojem se sve češće govori, prema eurointegracijama, a koji se svodi na ulazak u EU preko NATO-a. Naime, Rumsfeldova potpora i potpora britanskog ministra obrane Geoffa Hoona hrvatskom ulasku u NATO, s jedne strane, te barijera s Gotovinom za prihvaćanje kandidature za ulazak u EU, s druge strane, usmjeravaju hrvatsku Vladu prema NATO-u.

Pri tome nikoga ne treba čuditi što je Britanija spremna zažmiriti Hrvatskoj u slučaju Gotovina kada je u pitanju NATO, a to nije spremna učiniti kada je riječ o ulasku u EU, iako je u toliko navrata naglašeno kako su kriteriji i za jednu i za drugu asocijaciju skoro identični. Ova nelogičnost dobiva smisao kada se uzmu u obzir odnosi unutar EU, odnosi EU i SAD-a, kao ipak glavnog faktora NATO-a, te posebno britansko-američka »alijansa« u međunarodnim odnosima.

Naravno, niti ova »rezerva varijanta« nije bezbolna niti automatski rješiva. Obruč oko Sanadera počeo se stezati i na domaćem i na međunarodnom planu. Sve ono što je koliko do jučer izgledalo »jednostavno« danas poprima malo drukčije konture. Valja smiriti umirovljenike koje je »uznemirio« ministar Andrija Hebrang, krivci za paljenje kuća Srba povratnika u zadarskom zaleđu neće se privesti osudama s Markova trga, za dobivanje NATO-pozivnice također treba dati irački ili neki drugi danak s kojim se mnogi ni u samoj vladajućoj koaliciji neće pomiriti... A uz sve to Sanaderu za vratom puše i Carla del Ponte, podsjećajući ga na »duh« generala Gotovine i »san« o EU.