U mjesec i po dana funkcioniranja nove Vlade doneseno je niz rutinskih odluka, ali osim pregršti lijepih riječi građani su sve željniji prave akcije kakvu je HDZ najavljivao i daleko prije negoli je krenula predizborna kampanja. Klasična opravdanja o preuzimanju resora i komponiranju novih (starih) ministarstava s ljudima iz vladajuće koalicije te izradi proračuna kao razlozima »zastoja u proizvodnji« teško da će još dugo moći paliti. Uostalom, od HDZ-a se »očekivalo«, kada je već bio toliko siguran u izbornu pobjedu, da već ima osmišljene političke pakete s rješenjima koje će otvoriti čim preuzme vlast. Prošlo je, dakle, pedeset od sto dana unutar kojih se Vladi daje kredit a da još uvijek ne znamo što nas doista čeka na unutrašnjepolitičkom planu, odnosno kakvu će konkretnu politiku HDZ i njegovi partneri provoditi.

No, ako neće milom hoće silom. Letećeg premijera Ivu Sanadera, koji je u kratko vrijeme svog vođenja Vlade proputovao pola Europe, iz domaćeg »zimskog sna« probudili su HSU i SDSS. Morao je obaviti vruće sastanke s čelnicima ovih stranaka koji su, svaki iz svojih razloga, zazvonili na uzbunu podsjećajući »intendanta« Vlade na sporazume o podršci njegovom timu i tvorbi parlamentarne većine. Problem zdravstvenog osiguranja i palež povratničke kuće u zadarskom zaleđu pokazuju, naime, koliko je dug put od »načelnih opredjeljenja« i potpisanih obećanja do njihovih oživotvorenja, pa i stabilnosti Vlade.

Svakako da je za pohvalu i Sanaderova reakcija na umirovljenički prosvjed zbog prijetnji redukcijom zdravstvene zaštite (Hebrang i društvo očito su se ponovno zaletjeli), kao i oštru osudu te nalog za hitnom istragom »vandalskog paljenja kuće srpskog povratnika«. Lijepo je čuti i zadarskog dožupana Stanka Zrilića koji osuđuje čin u Biljanama Donjim i tvrdi da iza njega ne stoji politika. Ali, politika je ta koja sada treba djelovati, pri čemu treba znati da je upravo politika bila ta koja se dugo vremena oglušivala na slične događaje smatrajući ih »nevažnim«. Štoviše, svojim nečinjenjem politika je otvarala prostor za djelovanja sličnih »luđaka i provokatora« (Zrilić) i time ih praktički poticala.

Sada, kada »državni interesi« traže novi kurs treba u to uvjeriti i one »luđake i provokatore« koji i dalje misle kako je Sanaderov sporazum sa Srbima samo za međunarodnu upotrebu i taktički potez a da se u biti ništa nije promijenilo, te da se može nekažnjeno nastaviti po »starom«. O tome Sanader mora ozbiljno razgovarati s ministrima u svojoj vladi, posebno s ministrom unutarnjih poslova, ali i lokalnim vlastima u svim područjima u kojima bi se još mogle dogoditi slične stvari.

Sanaderova je koalicija više krhka nego tanka. Krhka je jer ovisi o dvije stranke koje zahtijevaju rješavanje dugogodišnjih problema što i te kako operećuju hrvatsko društvo, i koje nisu voljne dugo biti strpljive. Zadovoljavanje umirovljenika tražit će proračunski ekvilibrizam što može usporiti i sadašnje i buduće (razvojne) projekte. Zadovoljavanje SDSS-a jest i pitanje novca (izgradnja kuća i drugih uvjeta za život povratnika, između ostalog), ali je i pitanje opće (političke) klime u kojoj će suživot Ivana i Jovana biti moguć.