U dokumentu MVP-a navodi se kako su Albanija i Makedonija simbolično angažirane u operacijama u Iraku i Afganistanu. Dade se jednostavno zaključiti kako bi, prema ovom povjerljivom elaboratu MVP-a, Hrvatska u svojoj politici prema NATO-u i SAD-u trebala zapravo slijediti Albaniju i Makedoniju

Za razliku od predsjednika Mesića koji je nedvosmisleno protiv odlaska hrvatskih vojnika u Irak, premijer Sanader i ministar Žužul još uvijek vole relativizirati to pitanje, svjesni da se njihova intimna politička želja protivi stavu velikog dijela domaće javnosti, odnosno njihovih birača. Dvojac Sanader-Žužul pod pritiskom je nemoguće misije: dati SAD-u bar jedan konkretan dokaz proameričke politike hrvatske Vlade u obliku angažmana u Iraku ili potpisa na sporazum o neizručenju američkih državljana Međunarodnome kaznenom sudu, a istodobno zadržati mir u kući.

I tako, dok hrvatski šef diplomacije u javnosti daje vrlo uopćene i ne baš čvrste izjave o tome hoće li, kako i kada hrvatske snage otići u Irak (nikakvih konkretnih pomaka u izjavama nije bilo ni nakon posjeta američkog šefa obrane Donalda Rumsfelda Zagrebu), interne službene ocjene i procjene Ministarstva vanjskih poslova o sudjelovanju hrvatskih snaga u Iraku ne čine se baš tako zamagljene i uopćene.

U tom povjerljivom dokumentu što ga posjeduje Slobodna Dalmacija, a koji nam je dostavio jedan diplomat koji se, očito, protivi politici aktualne Vlade o potrebi angažiranja hrvatskih vojnika u Iraku, osim političkih procjena, iznesen je i komparativni prikaz načina rješavanja toga pitanja u državama koje ulaze u NATO i EU te u tranzicijskim zemljama jugoistočne Europe.

U dokumentu pod nazivom "Analiza pitanja vojnog angažmana u Iraku i Sporazuma o čl. 98." utvrđuje se da su u posljednjih godinu dana dva pitanja dominirala u odnosima RH i SAD-a — prvo, deklaratorna potpora Hrvatske svrgavanju režima Saddama Husseina i sudjelovanje u koalicijskim snagama u Iraku te, drugo, pitanje Sporazuma o čl. 98. Statuta Međunarodnoga kaznenog suda (MKS) prema kojem bi američki državljani i vojnici bili izuzeti od izručenja i sudbenosti MKS-a. Zbog nepotpisivanja toga sporazuma, SAD je Hrvatskoj ukinuo vojnu pomoć — stoji u "Analizi" MVP-a.

Nakon komparativnog prikaza sudjelovanja vojnika tranzicijskih zemalja srednje i jugoistočne Europe u koalicijskim snagama u Iraku i Afganistanu, te prikaza zemalja koje su stranke statuta MKS-a, ali su izuzete od ukidanja američke vojne pomoći, najzanimljiviji dio dokumenta MVP-a je zaključak po kojemu bi sudjelovanje pripadnika Hrvatske vojske u Iraku "ojačalo partnerstvo RH s glavnom svjetskom silom koja je ujedno najvažniji politički i gospodarski partner Europske unije".

Analiza MVP-a je prilično nedorečena, ponajprije zbog toga što uopće nije uzela u obzir povijesni rascjep unutar EU-a koji se dogodio nakon intervencije SAD-a u Iraku bez autorizacije Vijeća sigurnosti, kao ni politički "udar" Washingtona na Europu koja se iz američke perspektive prvi put počela dijeliti na "staru" i "novu" (antiameričku i proameričku). U dokumentu MVP-a odnosi EU-a i SAD-a svode se tek na konstataciju da je "SAD svjetska sila i najvažniji politički i gospodarski partner Europske unije", što zapravo, sa stajališta povijesnoga sraza koji je nastao američkom vojnom intervencijom u Iraku, ne može biti ni prva, a kamoli jedina odrednica odnosa Bruxellesa i Washingtona.

No, pustimo po strani (ne)utemeljenost takve diplomatske procjene i pogledajmo na koje se premise oslanja zaključak dokumenta po kojem bi Hrvatska "u najžurnijem roku trebala razmotriti sudjelovanje pripadnika svojih Oružanih snaga u Iraku". Prvo, sve države koje 2004. ulaze u NATO, osim Slovenije, sudjeluju u koalicijskim snagama u Iraku i/ili Afganistanu. Drugo, većina istih država 2004. također ulazi u EU, iz čega proizlazi da angažman u ovim operacijama nije u suprotnosti sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a. Treće, Slovenija jedina odskače od dosadašnjih tranzicijskih država i za sada ne sudjeluje u koalicijskim snagama ni u Iraku ni u Afganistanu, već samo materijalno pomaže te operacije. Međutim, položaj Slovenije i njezin put u NATO bio je prilično čvrsto zacrtan i prije ovih operacija. Tek u veljači 2004. trebalo bi stići dvadesetak slovenskih vojnika u sastav snaga ISAF-a u Afganistanu — stoji u analizi MVP-a. Četvrto, Rumunjska, zemlja koja je potpisala, ali ne i ratificirala sporazum sa SAD-om o čl. 98., privremeno je izuzeta od zabrane primanja američke vojne pomoći. Ostalih šest država koje ulaze u NATO, čim postanu članicama, bit će izuzete od ukidanja američke vojne pomoći zbog nepotpisivanja sporazuma o čl. 98.

Među posljednjim razlozima, u dokumentu MVP-a spominje se još kako se Hrvatska pridružuje nastojanjima Rumunjske i Bugarske za ulazak u EU 2007., ali da isto tako Hrvatska, poput Albanije i Makedonije, lobira i za što skoriji poziv u NATO. Navodi se i kako su Albanija i Makedonija simbolično angažirane u operacijama u Iraku i Afganistanu zbog integracijskih ambicija u NATO-u i partnerstva sa SAD-om te da su te dvije države, iako znatno dalje od Hrvatske na putu u EU, ipak beskompromisno potpisale sporazum o čl. 98. Dade se jednostavno zaključiti da bi, prema ovom povjerljivom dokumentu MVP-a, Hrvatska u svojoj politici prema NATO-u i SAD-u trebala zapravo slijediti Albaniju i Makedoniju. No, čak i kada bi to bilo ispravno, ostaje otvorenim pitanje kako će Žužul pred vlastitom javnošću braniti tezu o hrvatskom angažmanu u Iraku argumentom da su to isto učinili Albanci i Makedonci.

Od sedam država koje su na Praškom summitu u studenome 2002. pozvane u članstvo NATO-a, samo Slovenija nema angažiranih vojnika u Iraku. Bugarska je u Iraku angažirala 470 svojih vojnika, Estonija 45, Latvija 113, Litva 106, Rumunjska 746, a Slovačka 85 vojnika.