Vjesnik: 18. 02. 2004.

Sramota sudbonosnih preokreta

Hrvatska već više od desetljeća putuje od jednog do drugog datuma, od jedne do druge ključne godine, koja će - za razliku od prošle - biti sudbonosna. I onda se ništa ne dogodi, jer ta pravna država nikako da se useli u Hrvatsku. Sada opet čekamo ključan datum kada ćemo doznati što Carla del Ponte misli o Hrvatskoj, pa onda što će reći i Europska komisija

BRUNO LOPANDIĆ

Visoki predstavnik Europske unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana došao je u Zagreb i opet izjavio kako vjeruje da će Sanaderova vlada u suradnji s Haaškim sudom učiniti sve što je u njezinoj moći. »Imamo osjećaj da će ta suradnja teći dobro«, izjavio je Solana u Zagrebu. Dakle, visoki predstavnik novoj hrvatskoj vladi još vjeruje. Ta vjera tiče se, naravno, jedine točke oko koje se trenutačno vrte svi – »slučaja Gotovina«.

Solanin posjet Zagrebu poklopio se u trenutku kada se u medijima počela zrcaliti moguća nova-stara neodlučnost hrvatskih političara da ispune ono na što su se obvezali. Izbjegavanje jasnih javnih određenja o nužnim konkretnim potezima, potrebnim da bi se vratilo povjerenje u Hrvatsku kao zemlju vladavine prava, vraćanje na sklizak politički i politikantski teren, Hrvatsku sasvim sigurno izbacuje iz utrke za punopravnim članstvom u EU na dulje vrijeme. »Slučaj Gotovina« važan je ne zbog odbjegloga generala, koji je pola života proveo bježeći od zakona, nego o iznimno važnom pitanju, realizaciji pravne države.

Kako se to u Hrvatskoj nikako ne događa, ona već više od desetljeća putuje od jednog do drugog datuma, od jedne do druge ključne godine, koja će, za razliku od prošle, biti sudbonosna. I onda se ništa ne dogodi jer ta pravna država nikako da se useli u Hrvatsku. Sada opet čekamo ključan datum kada ćemo doznati što Carla del Ponte misli o Hrvatskoj, pa onda što će reći i Europska komisija. Po tko zna koji put Hrvatska se približava nekim ključnim datumima nakon kojih će sudbina zemlje biti jasna. Čekaju se odlučujući govori, izvješća, događaji koji će u roku 24 sata promijeniti smjer zemlje.

Po tko zna koji put svi zajedno čekamo trenutak obrata, dana koji će nas odrediti jesmo li europski ili balkanski, jesmo li zaslužili da sjednemo za integracijski stol uskoro, ili ćemo se vratiti u balkanski bezdan.

Kada bi se takav europski »biti ili ne biti« postavljao pred Hrvatsku prvi put, možda bi se ritam političke »dan na dan« napetosti mogao i razumjeti. Međutim,

Hrvatska tako živi već 12 godina i bilo bi uistinu vrijeme da se, barem kada je o političkoj eliti riječ, oslobodimo te ružne, nepotrebne i kontraproduktivne navike, gorkog podsjetnika da stvari još nisu dobre. Takav način funkcioniranja, izbjegavanja obveza, pa onda »krpanja« u posljednji tren, sramota je za cijelu zemlju i ne baš najbolja preporuka da je uistinu zaslužila članstvo u Europskoj uniji.

Pravna država se, kao i neke druge stvari u životu, ne može provoditi polovično i selektivno. Zato se obveza suradnje s jednim međunarodnim sudom ne može provoditi s figom u džepu, a poštivanje prava i zakona ne može se provoditi djelomično ili nikako. Zbog takva stanja je u državama bivše Jugoslavije napokon i osnovan Haaški sud. Ova hrvatska vlada, ovaj hrvatski premijer, ima jedinstvenu priliku da jasnoćom stavova i političkog vodstva, leadershipa, Hrvatsku izvede iz slijepe ulice polupravnog sustava.

Upravo zato sudbina odbjegloga generala, koji je dosad razočarao mnoge i pokazao sve osim vojničke časti, uopće nije važna. Također je manje važna činjenica da samo dvije zemlje nisu završile proces ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zbog Haaga – Velika Britanija i Nizozemska.

Za hrvatski »prolaz« ovoga proljeća u EU bit će potrebna politička volja, konsenzus svih petnaest zemalja članica. Kada se u tom trenutku bude odlučivalo u Uniji, više neće biti važne sve izjave potpore europskih čelnika na pojedinačnim razgovorima, nego ono što je uvijek slijedilo iza zareza – ako se ispune politički kriteriji.

Konsenzus svih članica EU-a neće, pak, biti moguć ako Sanaderova vlada vrlo konkretno ne dokaže Carli del Ponte, pa onda i ostalima, da joj je (preko »slučaja Gotovina«) stalo do funkcionirajuće pravne države.

Nova hrvatska vlada je krenula silovito i uvjerila sve da će ovaj put napraviti što treba. Zato je i Solana u Zagrebu rekao da Vladi još vjeruje i da ima osjećaj kako će suradnja s Haaškim sudom biti dobra.

Stoga bi bilo iznimno važno da čekanje na avis Europske komisije bude posljednji »sudbonosan« datum koji čekamo. I nakon kojeg ćemo sasvim sigurno znati kakva nas sudbina čeka. Takvo ponižavajuće čekanje, krajnje je vrijeme, treba zamijeniti ponašanjem koje će nas odrediti kao potpuno funkcionirajuću demokraciju. Demokraciju u kojoj se više ne govori da se u obrani ne mogu počiniti ratni zločini i u kojoj se procesuiranja zaustavljaju samo zato jer je riječ o zločinu nad drugim narodom.

Jasan odnos prema Haagu, kako je to u Zagrebu rekao Solana, dovest će do lansiranja hrvatske europske perspektive ovoga proljeća. Visoki predstavnik je u Zagrebu izgovorio još jednu važnu rečenicu. Nije, naime, htio detaljno govoriti o svom razgovoru s Carlom del Ponte. Od riječi, rekao je na Zrinjevcu Solana, mnogo je važnije djelovanje. Često banalizirana poslovica »s riječi na djela« ovoga proljeća za Hrvatsku ima veliko značenje. Za nadati se da ovo nećemo morati ponavljati, recimo, sljedeće sudbonosne jeseni.