Prošlo je tek nešto više od pedesetak dana otkada je Sanader preuzeo vlast u Hrvatskoj. No nije potrebno da prođe onih stotinu dana poštede, na koju računa svaka vlast da se uoče sve kontradikcije nove vlasti, koje će vremenom postati sve izraženije i sve pogubnije za tu samu vlast, odnosno za njenog predvodnika Ivu Sanadera. Već se sada može uočiti da nova vlast radi po metodi prekaljenih totalitarnih sustava, a koja je poznata i kao klasična isljednička metoda: uhićenika ispituju dvojica isljednika. Jedan je okrutan i agresivan: napada i vrijeđa uhićenika, ponižava ga, podvrgava ga mučenju i iživljava se na njemu. Drugi je blag, milosrdan i gotovo human: on kao da brani ispitanika od okrutnog isljednika. Pokazuje razmijevanje za njega, nudi ga cigaretom, dopušta mu da popije gutljaj vode nakon višesatnog ispitivanja onog prvog, uvjerava ga da je najbolje da prizna i da tako skrati sebi i drugima muke. No cilj im je, obojici, jednak: ishoditi priznanje koje će ispitanika odvesti pred streljački stroj ili na vješala, s privolom i priznanjem, gotovo s osjećajem olakšanja ispitanika.

Tako, izgleda, djeluje i Sanaderova vlada. Ulogu »dobrog isljednika« igraju Ivo Sanader i njegova milosrdna desna ruka, potpredsjednica Jadranka Kosor. Ulogu »zločestog isljednika« igraju Sanaderove još desnije ruke, potpredsjednik Andrija Hebrang i predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Tu negdje između njih, još uvijek nesiguran kakva mu je uloga namijenjena, nalazi se ministar vanjskih poslova Miomir Žužul. S obzirom na to da još uvijek nije na čistom, katkada zaigra kao dobar, a katkada kao zločest isljednik. A to upućuju karakteristični detalji koji najbolje ilustriraju ovu metodu totalitarističke prakse. Ivo Senader tako na razini iskazivanja normativnih vrijednosti kojima je, navodno, njegova vlada privržena, izlazi u javnost s civilizacijskim pomakom u tretiranju nacionalnih manjina, posebno talijanske i srpske.

Taj civilizacijsko-politički iskorak djeluje kao »epistemološki rez« u dosadašnjoj politici jedne nacionalističko-autoritarne političke skupine kao što je HDZ. Njemu se pridružuje Jadranka Kosor s »milosrdnim kozervativizmom«, patriotski intenzivno obojenim, kojim podržava majke, rodilje, obitelji, branitelje Domovinskog rata i ine stradalnike prethodnih loših politika – tuđmanovske i račanovske, koja je i umirovljenike pretvorila u najugroženiji i najponiženiji socijalni sloj, na rubu bolesti i gladi.

A nakon njih, nastupaju »zločesti isljednici«: potpredsjednik Andrija Hebrang najavljuje i provodi čistke prema političkoj podobnosti, gazeći osnovni princip njegove vlastite struke, medicine, po kojoj slijepo crijevo ne može operirati nitko drugi nego kirurg-specijalist.

Osnovni kriterij po kojemu se postrojava ponižena i uvrijeđena medicinska struka opet je pripadnost »tvrdim« vrednotama HDZ-a, onima prije nastupa Sanaderovog »epistemološkog reza«. Predsjednik Sabora Vladimir Šeks uvodi ograničenje prava govora u Saboru, arbitrarno prekidajući saborske zastupnike tako da čak i jedan HSP, koji se dosada nije mogao podičiti privrženošću demokratskim vrijednostima, nalazi za shodno da pokrene inicijativu za osiguranje slobode govora u Saboru! S druge strane, predsjednik Sabora Šeks uvodi obvezatni raspored sjedenja u Saboru, gdje će sabornici biti kao školarci smješteni svatko u svojoj klupi po stranačkoj pripadnosti, da bi se time omogućila totalna kontrola stranačke discipline i stege i onemogućili »slobodni strijelci« koji mogu ugroziti politička vodstva svojih stranaka – bilo HDZ-a ili pak drugih vodstava, koje s HDZ-om veže isti partitokratski interes.

Ministar Žužul pak u inozemstvu izjavljuje zaokret HDZ-a prema europskim vrijednostima, ali u zemlji nastoji tisak podčiniti političkoj kontroli, a u slučaju Gotovine ruši hrvatski imidž na britanskoj televiziji svojim evazivnim odgovorima Timu Sebastianu, kada ga ovaj tjera na čistac. Žužulov interview je tako nanio veliku štetu hrvatskim uvjeravanjima čelnika EU da će Hrvatska doista ispuniti sve svoje obveze i prema Haškom sudom, jer se Žužul pokazao kao sljedbenik Račanove taktike, koja je dobro nazvana po njegovoj uzrečici »odlučno možda«. Sanaderu je, doduše, pobjegla jedna druga uzrečica koja će, po svojoj prilici, obilježiti njegovu vladavinu: »možda sigurno«.

No vratimo se »zločestim isljednicima«, pogotovo onom prvom, ministru Hebrangu. Hrpa kontradiktornih izjava i djela, kao što su najava ukidanja dopunskog zdravstvenog osiguranja pa demanti, najava ukidanja jeftinijih lijekova pa opet demanti, prekid gradnje splitskog rodilišta (pa isto tako demanti!), nametanje »komesarske« uprave provincijskog stranačkog aktiviste Milinovića riječkom KBC-u, što se tumači i kao pljuska Rijeci, koja je u deceniju nesretne HDZ-ove vlasti svedena na provincijski gradić koji će doživjeti sudbinu Senja, sve to ukazuje na nepoznavanje osnovnih pojmova »javnih politika«, moderne politološke discipline koja utvrđuje javne politike kao strateški plan akcije vlade u određenom području. Umjesto toga, mi još uvijek imamo »dobrog« i »zločestog« isljednika.