Nagađanja gdje se krije haški osumnjičenik general Ante Gotovina, od zagrebačkih ulica pa do baze francuske Legije stranaca na Korzici, upućuju tek na jedan logičan odgovor. On može biti samo u Međugorju, tamo gdje se ukazala Gospa djeci koja su postala »vidjelice«, pa ga isključivo tamo i treba tražiti. To potvrđuju i svehrvatske vidjelice, od predsjednika Stjepana Mesića, koji uporno ponavlja kako je Gotovina u inozemstvu, preko »Nacionalovog« bossa Ive Pukanića, koji ga je »intervjuirao negdje u Europi«, pa do bivšeg v. d. alkarskog vojvode i časnika Hrvatske vojske Ante Kotromanovića, koji ga je »čuo« i to napisao u novinama, navodno bez svog znanja.

Posljednji u nizu, potencijalni interesent haškog suda, general Mladen Markač poručuje preko medija kako je »Gotovina upućen u sve događaje, svaki članak koji se o njemu objavi, pa čak i svaki razgovor koji policija obavi s ljudima za koje sumnja da su s njim u kontaktu«. Štoviše, Markač tvrdi da se i on i mnogi drugi s Gotovinom čuju i razmjenjuju informacije, te da mu nije ni na kraj pameti predati se u ruke Carli del Ponte. Dakle, diplomatske misije i putovanja premijera Ive Sanadera i ministra vanjskih poslova Miomira Žužula svjetskim metropolama uzaludan su posao kada Hrvatska ostaje talac jednog čovjeka čije su lisice uvjet za dobivanje ključeva koji otvaraju vrata Europske Unije.

Očigledno, Gotovina je na dobrom i sigurnome, a ne mali broj hrvatskih državnih službi, kao i onih pojedinaca koji su u njih involvirani zbog raznoraznih koristi, izravno je uključen u njegovu zaštitu. Ukoliko su istiniti podaci koje iznosi »Feral Tribune«, da su tri glavne hrvatske tajne službe – POA, OA i VOA, »koje ukupno zapošljavaju više od tisuću agenata, u protekle četiri godine potrošile oko 850 milijuna kuna iz proračuna, odnosno blizu 600 tisuća kuna dnevno«, jasno je da svi ti novci nisu utučeni svrsishodno, u korist države Hrvatske i njezinih poreznih obveznika.

Nažalost, Gotovinini sufleri nisu mu napravili niti jednu istinsku uslugu, pa je i pitanje ima li on sve informacije i donosi li samostalno svoje odluke, ili je pak predmet nečijeg sinopsisa. Ukoliko Gotovinu uvjeravaju da je Haški sud na izmaku, da se čeka tek presuda Miloševiću, to jest da se ta međunarodna pravna institucija gasi jer joj mandat istječe 2010. godine, gadno se varaju. Dok biološki postoje Radovan Karadžić i Ratko Mladić neće se ugasiti niti moć Haškog suda, a ono što je najtragičnije jest činjenica da se u svijetu Gotovinino ime učestalo spominje uz njihova, pa se i kontekst optužbi počeo izjednačavati.

Ukoliko je Gotovina uistinu siguran u svoju nevinost, ukoliko je zaista vraćajući se devedesetih u Hrvatsku bio spreman za nju i život položiti, jedini istinski uzor danas bi mu trebao biti Tihomir Blaškić. U protivnom, od njegove kalvarije najmanje će koristi imati njegova domovina, a profitirati može jedino Jakov Sedlar, koji bi nakon »Gospe« mogao snimiti »Gotovinu«, po scenariju koji su već mnogi ispisivali a potpisao Nenad Ivanković.

Ako već zbog filmskih kvaliteta ne očaraju Hollywood, najtragičnije će biti dobiju li haškog Oscara za glavnu ulogu.