Hrvatska ovoga tjedna svim snagama juriša na Europu pokušavajući osvojiti Bruxelles. Nakon ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, koji se tamo sastao s povjerenikom Europske komisije za poljoprivredu i ribarstvo Franzom Fischlerom, te dvodnevne misije ministra vanjskih poslova Miomira Žužula, koji će nakon jučerašnjeg sastanka s »europskom trojkom« danas održati i predavanje članovima Belgijskog kraljevskog zavoda za međunarodne odnose »Ulazak RH u EU i NATO«, sutra će se s predsjednikom Europske komisije Romanom Prodijem sastati i predsjednik Stjepan Mesić, te u četvrtak govoriti na sjednici Europskog parlamenta.

Iako vijest da bi Hrvatska na proljeće mogla dobiti toliko željeni, ali uvjetovani avis, budi optimizam, treba biti svjestan da razloga euforiji nema. Veliko »ako« koje se iza njega vuče pokazuje da je to možda i posljednji kompromis na koji bi oni koji odlučuju o našem članstvu u EU mogli pristati. Naime, Hrvatskoj je ponovo vrlo jasno dano do znanja da definitivnog »pozitivnog mišljenja« neće i ne može biti bez izručenja generala Gotovine, odnosno da je raskrsnica naših europskih puteva u Haagu. To je točka odluke hoćemo li dobiti bitku za novu metropolu Bruxelles ili ćemo se vratiti kući, na »zapadni Balkan«, čiji je kontekst u raspravama europskih diplomata Hrvatska ovoga puta izbjegla.

Ono što nam ne bi smjelo dati mira jest činjenica koju je neizravno priznao i ministar Čobanković rekavši da, ako želimo ići u proces integriranja u EU, »moramo poštovati zacrtana pravila igre i unutar njih se zauzimati za što bolju poziciju«. Dakle, »pozitivan, ali uvjetovani avis« Hrvatska mora sebi prevesti kao posljednju pruženu šansu, odnosno shvatiti da je pod lupom koja neće dopustiti neposluh, nikakvo soliranje ili improvizacije ticale se one izručenja generala Haagu, povratka izbjeglica, reforme pravosuđa ili nečeg petog. Zahtjevi koji se pred nas postavljaju rastu proporcionalno s vremenom odgađanja ispunjavanja onih starih. Tako je danas jasno da ćemo morati dopustiti uvoz mesa iz zemalja članica EU, bez obzira što i vlastitoga imamo napretek pa mu je cijena bagatelna, pristajući na opasnost da s njime uvezemo kravlje ludilo kojega smo do sada dobrim zakonima bili pošteđeni. Sasvim je izvjesno da ćemo morati reterirati i što se tiče proglašenja ribolovno-gospodarskog pojasa, možda čak i niže od suvereniteta koji smo imali prije njegovog proglašenja. Sva neriješena pitanja sa Slovenijom morat ćemo riješiti (uglavnom) na vlastitu štetu, zahvaljujući i činjenici da desna ruka povjerenika za proširenje Güntera Verheugena 1. svibnja postaje Janez Potočnik koji će, nakon što EU 15 preraste u EU 25, biti šef čistilišta u kojem će se među inima naći i Hrvatska.

Suočeni s razumljivim nezadovoljstvom kako seljaka, tako i ribara, jer njihova je koža u pitanju, te s neizvjesnošću eventualnih ustupaka koje će se pred nas tek postaviti, vidimo da belgijska ofenziva naših političara ima ispod vidljivog sloja optimizma i poprilično gorčine. Ne bi bilo dobro da na tom terenu doživimo svoj Waterloo. Za to bi nam, uz sve mobilizirane diplomatske snage, dobro došao i najpoznatiji Belgijanac, Hercule Poirot, čiji bi briljantni detektivski um jedini mogao povezati sve konce hrvatske europske priče a da se ona ne raspadne prije i negoli postane stvarnost.