Iako su mediji otkrili kako će Hrvatska od Europske komisije dobiti uvjetovano pozitivno mišljenje, jer Sanaderovoj vladi »slučaj Gotovina« i dalje puše za vratom, barem smo za jedan korak bliže Europskoj uniji. Počeli smo, naime, raspravljati o supstanci Europske unije, konkretnim pitanjima vezanim uz ekonomiju i pravila ponašanja, a manje o geopolitičkim ezoterijama koje su često dobra izlika kada se pravi posao ne napravi kako treba. Kada do problema dođe, jedini refleks koji se pokazuje jest onaj kvazinacionalni – ne damo naše otoke, ne damo naše krave, nećemo da nam nameću GM-hranu...

U općoj kakofoniji »svega našega« bilo je za očekivati da će najava o ukidanju zabrane uvoza austrijske govedine izazvati slične reakcije. Kako je to bilo za očekivati, javili su se domaći lobiji, jer je najavljeno da će se prekinuti praksa zbog koje je Hrvatska imala velikih problema s poslovično Hrvatskoj naklonjenom Austrijom. U navali politikantstva zbog sasvim konkretnih interesa, odmah se ustvrdilo kako je ustupak napravljen zbog pozitivnog mišljenja Europske komisije. Nije se, međutim, naglasilo da je u najmanju ruku čudno zbog čega je Hrvatska jedina europska zemlja koja tu mjeru provodi protiv Austrije.

Jesti govedinu u Europskoj uniji, pa i ostale namirnice, vjerojatno je najsigurnije na svijetu. Upravo zbog rigoroznih kontrola i provedbe zajedničkih standarda. Nama je u Hrvatskoj draža tradicija dogovora. "Ajmo se mi otprilike dogovoriti. No, takvi dogovori u Europskoj uniji jednostavno »ne pale«.

Hrvatska se u posljednje vrijeme voli podičiti kako joj je jedan od najsnažnijih aduta proizvodnja zdrave hrane. No, i tu ima problema. Da biste kupili i onda konzumirali zdravu hranu, nije dovoljno da vam to potvrdi vaša »kumica« na placu. Ili da vi mislite da je tome tako. Mora postojati standardizirani sustav kontrole koji će ocijeniti je li neka namirnica uistinu zdrava. U suprotnome, u ovoj navali politikantstva proglasit ćemo i salatu koja puna olova raste uz autocestu Zagreb – Beograd zdravom, jer je naša.

Svojedobno se digla velika prašina zbog šećera. Europska je komisija ustvrdila da prodajemo ne vlastiti, nego švercani šećer, pa je lobistički »stožer za zaštitu digniteta hrvatskoga šećera« odmah ustvrdio da tu nisu čista posla, da to opet netko želi napakostiti Hrvatskoj i njezinoj ekonomiji. Išlo se čak toliko daleko da je sročeno i pismo Europskoj komisiji u kojem joj se prijeti da će Hrvatska Komisiji nametnuti sankcije. Tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula u posljednji je tren spriječio da to pismo ne otputuje u Bruxelles. Naravno, naknadno se provjerom utvrdilo kako je šećer zaista bio švercan, pa smo se opet morali pokriti po ušima. Naravno, na kraju za to nitko nije odgovarao.

Nema nikakve sumnje da će Hrvatska imati velikih problema sa zajedničkom poljoprivrednom politikom Europske unije. Uglavnom zbog toga što poljoprivrede zapravo nema. Izvozne kvote u zajedničkom europskom društvu određuju se na temelju onoga što imamo. Istina je da imamo proizvodnju maslina, a Španjolci ih imaju više i bolje kvalitete, istina je da imamo jabuka, ali kvalitetnije imaju Nizozemci. Istina je da imamo izvrsna vina, koja nikad još od daleke 1996., kada je to od Hrvatske tražila Europska komisija, nisu klasificirana po količini i kvaliteti. Zato ih na europskom tržištu i nema.

Zbog svega toga jako je važno da razgovore u Bruxellesu ovoga tjedna vode ministri Kolinda Grabar-Kitarović i Petar Čobanković na vrloj konkretnoj razini, na razini istinskog sadržaja funkcioniranja Europske unije. Sve dublje ulaženje u EU sasvim će sigurno proizvesti mnoge otpore i otvoriti velike probleme, no treba se nadati da će umanjiti razinu praznog politikantstva. U stvari, nije da mi ne damo naše krave, nego ne damo naše »javašluke«. Kada se isprazne akumulatori načelnih stremljenja prema Europi, i nakon toga prihvatiti standarde svih ostalih. Onda postajemo patrioti. Pa čak i zbog austrijskih krava. Ili salate. Možemo slobodno vratiti u opticaj poslovicu iz prošlih vremena – tuđe nećemo, svoje ne damo.

U Hrvatskoj, sudeći prema medijskim indiskrecijama koje navodno dolaze iz vladinih i drugih vladajućih krugova, također ne znamo na čemu smo u vezi sa »slučajem Gotovina«. Nakon službene rečenice o potpunom ispunjenju svih političkih kriterija, dolaze i neslužbene reakcije o tome kako se javno ne želi reći da je Vlada za uhićenje Gotovine. Navodno, da se ne bi uznemirilo nove optuženike i da oni odu dobrovoljno u Haag. Ta je argumentacija potpuno bezvezna i kontraproduktivna. Naravno da novi optuženici moraju odmah otići u Haag i pred Sudom braniti svoju nevinost. Kao, uostalom, i Gotovina. I naravno da Vlada mora učiniti sve da ga pokuša pronaći. Najava da će Hrvatska dobiti pozitivan avis uvjetno dokazuje da je došlo vrijeme kada riječi i uvjeravanja jednostavno nisu dovoljni.